subota, 12. prosinca 2015.

38. Rezime 2015. godine

Jako sam se radovala ovom postu. Toliko da nisam mogla čekati zvanični kraj 2015. Ako bude još nešto trebalo dodati, može i naknadno. :) 
Znam da bih se sad u stilu dobitnika Oskara trebala zahvaliti, ali nećete mi zamjeriti ako zahvalu Njemu ostavim za intimni trenutak gdje zahvala i pripada. 



Ovo je bila zaista magična godina. Velikim korakom započeta, sa svim nadama, planovima, željama i pokojom strepnjom. I pisanje bloga je počelo kao svojevrsni podsjetnik, lovac lijepih trenutaka koje vrijedi zapisati da bi se pamtili i razvojnih faza kroz koje sam ove godine prošla. Nisam ispunila svoj cilj o 101 sretnoj misli za godinu dana, ali i ne žalim, jer sam u međuvremenu živjela život. Rasla i razvijala se, radila na ostvarenju svojih ciljeva koji su se realizirali kroz otvaranje Grow centra u Sarajevu. Centru kojem i samo ime kaže da je simbol stalnog razvoja i svega onoga što ja jesam i što želim ponuditi drugima. 

Bilo bi dobro napraviti detaljan rezime svih postignuća u protekloj godini, međutim ono najbitnije je osjećaj koji prati ta postignuća. Osjećaj da mogu sve što poželim i da je dovoljno usmjeriti fokus, a energija prati fokus i točak stvaranja čuda se zavrti. U NLP-u kažu da, ko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara. Bajkovito, zar ne? I savršeno istinito. Već sam nekoliko puta kroz postove isticala da je najteže napraviti prvi korak, napustiti zonu komfora. Sve nakon toga ide lagano, makar u stvarnosti i ne bilo tako. Ali promijeni se vaša energija, prorade drugi resursi, odjednom zračite drugim sjajem i privlačite pozitivnije događaje i pozitivnije ljude u svoj život. I počnete još jače vjerovati u čuda, a onda još čudesnija stvarati. 

Proteklu godinu sam dočekala širom otvorenih ruku i srca, spremna da primim darove koje mi nosi. I sretna sam zbog toga jer mi je u život donijela divne osobe, moje životne mentore, divne prijatelje i puno lijepih događaja. Sve i da hoću, manje lijepih događaja se ne mogu sjetiti, jer kad rezimiram, i manje lijepi događaji imaju svoju svrhu, a to je naučiti nas važnim životnim lekcijama. Zato moju proteklu godinu krase samo izuzetni događaji i ljudi. 

Već sam nestrpljiva šta mi donosi naredna godina. I dočekujem je puna zahvalnosti, ruku i srca raširenih još više i spremna na sve lijepe trenutke koji će se desiti, na divne ljude koji će obogatiti moj život. 
Lijepo je drugima željeti isto što i sebi pa ja svima vama, dragim prijateljima, koji čitate moja razmišljanja, radujete se mojim uspjesima i podržavate me, želim najproduktivniju godinu do sada, sa puno trenutaka koje ćete posvetiti sebi i svom ličnom razvoju! Iskoristite godinu koja je pred vama i učinite je godinom za pamćenje! 

ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

37. Možemo promijeniti svijet

Svjedoci smo, da, kada god se nešto tragično desi u svijetu, dođe do masovne pojave mišljenja, savjeta, međusobnog optuživanja i sl. Tako brzo zaboravljamo ko smo mi zapravo i koja je naša uloga na ovom svijetu. Tako brzo zaboravimo izjave koje smo u nekoj drugoj prilici rekli. A najvažnije od svega, zaboravimo koliko sebe odražavamo u svijetu i ljudima oko nas. Koliko se zrcalimo, ogledamo... Ispričat ću vam jednu kratku priču, kao uvod u ono o čemu želim pisati, a to je zrcaljenje, ogledanje, nas samih u svijetu koji nas okružuje, i ljudima koji nas okružuju.
Jednog dana Ebu Džehl je susreo Muhammeda, a.s. i rekao mu: “Muhammede, ja od tebe nisam vidio ružnijeg čovjeka!” “Pravo si rekao”, odgovorio je Muhammed, a.s. Na ovo je rekao Ebu Bekr, r.a. Pejgamberu: “O ti sunce duhovnog svijeta, miljeniče Svevišnjeg Boga, ja od tebe nisam vidio ljepšeg čovjeka” - Pravo si rekao, “odgovori i njemu Pejgamber. Čuvši ova dva odgovora, ashabi upitaju: “Ja Resulallah! Kako je to moguće da ti isti odgovor daješ i Ebu Bekru, r.a. i Ebu Džehlu? Oni su sušte suprotnosti! Ebu Bekr, r.a. je tvoja desna ruka, a Ebu Džehl je tvoj najveći din-dušmanin.” Pejgamber im odgovori: “Nemojte se čuditi, jer ja sam kao jedno najčistije ogledalo. Ko god u me pogleda, sebe će vidjeti. Zato i Ebu Bekr vidi na mome licu svoje ljepote, a Ebu Džehl vidi svoju ružnoću. Istinu su rekli što su vidjeli. Ebu Bekr svoju ljepotu, a Ebu Džehl svoju ružnoću.” (Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija I. Prijevod i komentar Fejzulah Hadžibajrić, Sarajevo, 1985., str. 245).

U novije vrijeme, sve više je naučnih metoda koje potvrđuju da smo mi jedni drugima najbolje ogledalo. Od kako sam se kroz NLP upoznala sa pojmom "zrcaljenje neurona", odn. ogledanje našeg unutrašnjeg stanja u drugim ljudima, za ljude oko mene pokazujem više razumijevanja. O ovoj temi često diskutujemo na NLP edukaciji i kako kaže moja učiteljica Nada "trebamo barem 33 puta ponoviti da ostane u nama". Zato o ovoj temi često razgovaram i sa prijateljima, a zanimljivo je posmatrati kako drugi ljudi zrcale svoje unutrašnje emocije.
Tako vam se, na primjer, može desiti da upoznate osobu i da vam od prvog trenutka bude odbojna. Nije vam jasno zbog čega, ne poznajete je, ali nešto u njenom ponašanju kod vas stvara odbojnost. I uskoro, ničim izazvani, nađete se u konfliktu. Sigurna sam da je svako od nas barem jednom bio u ovoj situaciji. Nastavite čitati i sigurna sam da će ovakvih situacija biti sve manje, dok u potpunosti ne iščeznu. Šta se zapravo u vama događa kada osjetite odbojnost prema osobi koju ste tek upoznali? Dešava se to da u tom trenutku proradi naša mapa svijeta, naš pogled i doživljaj svijeta oko sebe, te da proradi naša sjena i sve ono što smo potisnuli, sakrili i što ne želimo da drugi vide ili znaju. Zašto bi inače neutralna situacija i neutralna osoba kod vas pobudila osjećaj nelagode? Kada sljedeći put budete i ovakvoj situaciji, pogledajte malo u sebe i zapitajte se "šta je to kod mene (u meni) što zrcalim u ovoj osobi?" To može biti način života koji vi ne živite, a priželjkujete. To može biti neka davna trauma koju ste potisnuli, a ta osoba ima slične osobine osobe koja vam je nanijela bol. To može biti emocija koju ta osoba ispoljava, a vi tu emociju uporno pokušavate gurnuti u svoju sjenu, svoje nesvjesno. Dovoljno je primijetiti šta to zrcalimo i vaša emocija prema drugoj osobi može biti u potpunosti promijenjena.

Isto je i sa pozitivnim primjerima. Upoznate osobu i imate osjećaj da se znate cijeli život, dijelite iste interese, dovršavate jedno drugom rečenice... A ako malo osmotrite svoju unutrašnjost, vidjećete da u toj osobi zrcalite svoje pozitivne emocije. Sada je jasnije zašto nakon određenog vremena osoba koja vas je oduševljavala svojom uglađenošću, odjednom počne da vas iritira. Šta se zapravo promijenilo: ta osoba ili vaše ogledanje u njoj?

U NLP-u kažemo da događaji oko nas nemaju značenje dok im ga mi ne damo. A damo ga na osnovu naših iskustava, uvjerenja i vrijednosti, generalizacije, filtriranja... Zato za neku osobu određeni događaj može biti traumatičan, a za nekoga ne. I u ovom slučaju mi zapravo samo ogledamo naše unutrašnje stanje. Kada ovo sve prihvatimo bit će nam lakše razumjeti zašto ne možemo promijeniti svijet. Odn. kako možemo promijeniti svijet. :) Samo posmatranjem našeg unutrašnjeg stanja. Kada promijenimo naše ogledanje, naše zrcaljenje, nekako čudesno će se i svijet oko nas promijeniti. Probajte, vrijedi!

srijeda, 11. studenoga 2015.

36. Bog zna zašto je to dobro

Bez obzira šta se dešava u tvom životu, ti imaš mogućnost da izabereš kako ćeš to prihvatiti. Kada stekneš naviku da tražiš pozitivno u svemu, tvoj život će krenuti ka vrhuncu. To je jedan od najvećih zakona prirode"- Kaluđer koji je prodao svoj ferari

Postoje ljudi koji u svemu što se dešava traže skriveno značenje, no to vrlo često znači da traže izgovor kako ništa ne bi napravili. Jer, najlakše je reći "Bog zna zašto je to dobro" i prebaciti odgovornost na Boga, u ovom slučaju, nego pronaći nauk koji se krije iza nekih dešavanja. Iskreno vjerujem da nam se sve dešava sa razlogom i da Bog zaista zna zašto je to dobro jer se sve ionako dešava Njegovom voljom i određenjem. Međutim, ono što je skrivena ljepota u nečem što nas je zadesilo, bilo dobro ili loše, jeste poruka koju taj događaj ima za nas. Koja je to, na nama je da je otkrijemo. Stvari nećemo promijeniti samo izjavom "Bog zna zašto je to dobro", već i djelovanjem kako bi se stvari počele odvijati u našu korist. Kada student padne na ispitu i kaže sebi "Bog zna zašto je to dobro" i nastavi po starom, tj. ne trudeći se da nauči kako bi naredni put položio, onda kojem dobru treba da se nada? A kada taj isti student počne učiti sa zanimanjem i u knjigama pronađe stvari koje će mu kasnije dobro doći u određenim situacijama, onda "Bog zna zašto je to dobro" itekako ima smisla. Naravno, kada nas zadesi nešto što jako teško podnosimo i neko nam kaže da Bog zna zašto je to dobro, u tom trenutku nam to zvuči kao da neko ismijava našu muku. A nakon određenog vremena, kada emocije "sjednu na mjesto" i kada nam se počnu dešavati pozitivne stvari kojih možda ne bi bilo da nismo jedno vrijeme propatili, onda nam uzrečica s početka zna izmamiti i zadovoljni osmijeh. Zato je strpljenje važna lekcija kojoj se moramo naučiti. 

Ma koliko nam se stvari učinile teške u određenom trenutku, dobro je imati na umu da ni jedno stanje ne traje vječno i da obično traje onoliko koliko nam je potrebno da naučimo lekciju. Zato ja volim dešavanja i promjene. Jer su izvrsna prilika za učenje. Posebno jer svakodnevno radim sa ljudima i želim da kroz rad osjete da i ja kao terapeut prolazim kroz slična stanja. Zato ima smisla stara narodna "sit gladnom ne vjeruje". Ako zavidite ljudima za koje mislite da imaju divan život bez velikih oscilacija, pomislite samo kako su uskraćeni za priliku da uče i razvijaju se. Kada se vrtimo u našoj zoni komfora to je samo prividno korisno. Pravi život odvija se van te zone. Iako i stagnacija može biti iskušenje, mada nam se ne čini tako. Nekada dođe period kada nam se ništa ne dešava, nema napretka, planovi stoje i ništa ne radimo kako bi se pokrenuli. Ako steknemo naviku da tražimo pozitivno u svemu, kako nas savjetuje Robin Šarma, onda je i stagnacija prilika da malo presložimo svari, sagledamo naš život iz jedne druge perspektive, tzv. meta ili neutralne pozicije. Da rezimiramo šta smo do sada napravili, gdje smo trenutno a gdje želimo stići. 

Također, vrlo često čujem izjavu "sigurno me Bog mnogo voli kad me stavio na ovakvo iskušenje". I u ovom slučaju odgovornost prebacujemo na Boga i tom izjavom pokazujemo da nismo dovoljno spremni naučiti iz tog iskušenja. Vjerujem da nas Bog sve voli jednako, a iskušenja koja nam daje samo su put prema našoj boljoj i čistijoj verziji. Neko u određenom trenutku dobije teže, neko lakše zadatke. Neko prihvati lekcije sa zadovoljstvom i shvati njihovu svrhu, a neko se zapetlja i ne zna kako preuzeti odgovornost pa je lako prebaci na nekog drugog. Kao neko ko radi sa ljudima, vrlo često se nađem u situaciji da kada klijent želi odgovornost za svoje postupke staviti meni u ruke. To se dešava svima nama svakodnevno, a u coachingu i terapeutskom radu je malo više izraženo jer se radi o dobrovoljnom procesu gdje klijent očekuje od coacha ili terapeuta rješenja koja će mu promijeniti život. I kako očekuje rješenja, tako očekuje i da coach ili terapeut preuzme odgovornost ako nešto ne krene kako je planirano. 

I sama sam dovoljno puta bila u ulozi klijenta, često očekujući da mi se govori šta trebam raditi. Zato mogu i potvrditi da, kad god mi je rečeno šta trebam napraviti da mi život bude bolji, ja nisam napravila ništa. Zašto? Odgovor je jednostavan: nisam preuzimala odgovornost. Znala sam šta bih trebala napraviti ali nisam znala kako, koji resursi su mi potrebni, koja strategija funkcioniše... Bog zna zašto je dobro pa sam u jednom trenutku srela osobu koja mi je pokazala kako preuzeti odgovornost za svoje postupke i kako da odgovornost prema sebi bude moj glavni pokretač. 
Bog zna zašto je dobro što sad čitate ovaj tekst i što ćete se barem malo zamisliti o odgovornosti koju prebacujete na druge, tuđoj odgovornosti koju preuzimate na sebe, a dovoljno je teško i bez tog tereta, kao i o izgovorima koje svakodnevno govorite kako ne biste napravili promjenu. 

utorak, 20. listopada 2015.

35. Kad će profunkcionisati

Često me klijenti pitaju kada će metoda koju koristim početi djelovati. Često se desi i da se razočaraju kada metoda ne djeluje odmah i zauvijek otkloni teškoće s kojima su došli. Svakodnevno ponavljanje pozitivnih afirmacija teško da će dovesti do promjene ako se oslonite samo na ponavljanje, a otkrivanje uzroka (post o sjeni) zapostavite. 

Zato koristim metaforu sa glavicom luka, gdje je naše JA srž glavice luka, a svaki sloj oko srži predstavlja naša uvjerenja, tegobe, odnose sa drugim ljudima i sve ono što je zapravo život. Pa baš kao što skidamo sloj po sloj da dođemo do srži, a često se dešava i da plačemo dok gulimo luk, tako i proces izlječenja i promjene ne može se desi preko noći već je potrebno određeno vrijeme, a često i suze kako bi se došlo do našeg najčistijeg Ja. I kako je glavici luka potrebno vrijeme da se formira, tako ni tegobe ne nastaju preko noći već se problemi godinama talože i slažu u slojeve. Zašto onda očekujete da se i preko noći riješe?

Proces rađanja novog Ja lijepo je opisala Elif Šafak u knjizi 40 pravila ljubavi, gdje 11to pravilo glasi: 
Babice možda najbolje znaju da bez boli majka ne može roditi, jer se put novorođenčetu, bez boli, ne može otvoriti. Isto tako, pri rađanju novog Ja, mora biti boli. Ilovača samo u jakoj vatri postaje čvrsta i otporna. Ljubav je moguće spoznati i upotpuniti samo kroz bol. 

Već je i naučno dokazano da prirodni proces dolaska djeteta na svijet ima svoju ogromnu ulogu. Dokazane su koristi od bebinog "puzanja" da izađe van, prvog stvarnog napora da za sebe nešto uradi. Međutim, baš kao što sve češće mlade majke biraju lakše i manje bolne načine poroda, tako i za ličnu promjenu biramo da ne napravimo nešto što bi nam zadalo napora. I onda se razočaramo jer instant savjeti "kako promijeniti život u 3 koraka" ne daju rješenje kakvo smo zamislili. 

Naravno, niko ne voli bol. I sama pomisao na nju stvara neugodu. Zbog toga i odlažemo promjenu. Zbog toga i trpimo bol koju poznajemo jer nam niko ne garantuje da nas promjena neće boljeti još više. Niko ne garantuje da proces može proći bez boli, ali vam lično garantujem da se bol rađanja novog JA brže zaboravi nego porođajni bolovi. Zato što je slast novog JA veća. Međutim, ne postoji čarobni štapić koji će jednim zamahom otjerati sve ono što vam stvara blokade u životu, sve strahove, traume i kočnice, niti jednim zamahom može poput vile koja je Pepeljugu pretvorila u zanosnu princezu, vas pretvoriti u osobu iz (vaših) snova. To je rudarski posao koji isključivo zavisi od vas samih. Potrebno je da ste odlučni da želite napraviti promjenu. I, već sam to nekoliko puta isticala u postovima, potrebno je da ste spremni uložiti vrijeme, energiju i novac u stvaranje novog JA. 

Niko ne kaže da je lako. Niko ne kaže da nije bolno. Ali vam niko ne može reći i da se ulaganje ne isplati. Istina, tempo života zahtijeva brže metode sa efikasnim rezultatima. Pa ako niste od onih koji smatraju da je cool imati psihoterapeuta ili psihoanalitičara kod kojeg ćete godinama ići, napravit ćete dobru strategiju kako se u što kraće vrijeme i bez puno novca osloboditi tereta koji vas koči da napredujete i vrlo brzo uživati u svom novom i lakšem Ja. 


nedjelja, 11. listopada 2015.

34. Postoji li život prije smrti?

Izgleda kao da se mali broj ljudi bavi pitanjem postoji li život prije smrti? Toliko smo zaokupljeni time da saznamo šta nas očekuje nakon smrti, gdje i da li uopšte negdje idemo, hoćemo li se vratiti i u kojem obliku, za sve što nam se dešava olakšanje pronalazimo u „utjehi“ da će u drugom životu biti bolje... A onda se iz budućih života prebacimo u prošle, pa tamo tražimo uzrok za sve što nam sad ne valja. Krivimo karmu za neuspjeh, loše odnose, nerad... Međutim, činjenica je da, kada ne znamo šta ćemo sa ovim životom, naš fokus prebacimo na prošle i buduće živote. Kao, šta ćemo raditi u narednom životu? I, da li smo u prošlom životu bili neki vladari, pa sad ispaštamo zbog nepoštene vladavine? 


Šta vam ovo govori? Da nismo sada i ovdje. Da zatvaramo oči očekujući da se problemi riješe sami od sebe, pa makar u nekom budućem životu, kada se nećemo sjećati šta nas je mučilo i kada ćemo biti neka bolja verzija sebe. Dok pišem ovo osjećam se glupo. Jer mi pada na pamet zakon karme, da, ako nismo naučili neke važne lekcije, one će se neminovno ponoviti, već u ovom životu. Besmisleno je čekati neki drugi život, u kojem ćemo opet biti stavljeni pred iskušenja koja nas trebaju podučiti nečemu, a onda se opet vraćati u prošle živote da otkrijemo šta to vučemo, a stvara nam poteškoće. Ok, već sam se dovoljno zapetljala. :)

Već sam nekoliko puta pisala da energija teče tamo gdje je usmjerena naša pažnja, tamo gdje je naš fokus. Pa ako je vaša odluka da svoju pažnju usmjerite na nešto što je prošlo (ako ga je uopšte i bilo), poput prošlih života, ili na nešto za šta ne postoji dokaz da će se desiti, poput budućih života, onda sigurno nećete biti iznenađeni činjenicom da nemate energije živjeti stvarni život koji vam se upravo dešava. Kako bi bilo da, za promjenu, fokus usmjerite na sebe, sada i ovdje? Da malo pogledate na sebe iz „Ja“ pozicije? Dajte sebi samo jedan minut i postanite svjesni onoga što osjećate u svom tijelu, misli koje vam prolaze kroz glavu dok čitate moj blog, emotivnog stanja u kojem se nalazite. Kako bi bilo da postanete svjesni mjesta na kojem trenutno sjedite, prostorije u kojoj se nalazite, boje zidova ili tkanine namještaja? Recite sebi „ja sam ovdje, u ovoj prostoriji“ i osjetit ćete čistu svjesnost. Sjećam se svog prvog „osvješćivanja“ na kursu kvantne harmonizacije. Bio je to osjećaj kao da sam do tada lagano sanjarila, a onda me neko dotakao i ja sam odjednom postala svjesna svega oko mene i mene same u svemu tome. Nevjerovatan osjećaj, totalno drugačiji od samog posmatranja objekata oko sebe. Postati svjestan okruženja je osjećaj pripadnosti tom okruženju. To je ona „Ja“ pozicija iz koje posmatramo sebe. Poput djeteta koje prvi put vidi svoj odraz u ogledalu. Samo posmatramo, bez osude ili pohvale onog što vidimo. Jer i samo posmatranje može postići dobar učinak, poput aktivnog slušanja bez vlastite interpretacije. Pokušajte, vrijedi. 

četvrtak, 1. listopada 2015.

33. Sjena - kako njome upravljati

Kada spomenemo sjenu, svi je (osim Petra Pana i pokojeg maštovitog djeteta) doživljavamo kao dio nas. 
A kada spomenemo sjenu, onaj mračni dio nas, nastupi tišina. "Zašto to potenciraš? Šta želiš izazvati?" - pitaju me. 

Postoji u toj sjeni nešto toliko mračno da je gotovo svi žele negirati. Međutim, baš kao i sjena nastala zbog položaja sunca i koja nas prati većim dijelom dana, i ova je uz nas- neprestano. U nju potiskujemo sve ono za šta ne želimo da se zna, sve ono što poričemo a dio je nas, sve ono čega se stidimo... 
Sam pojam sjene prvi je upotrijebio Jung, označivši time sumu svih odbijenih područja stvarnosti koje čovjek ne vidi kod sebe samog, ili ne želi vidjeti pa ih zato nije ni svjestan. Međutim, to što odbijamo vidjeti ne znači da to ne postoji. I još manje ne znači da ne djeluje na nas. Sve je to dio polariteta u kojem i dobro i zlo imaju svoje mjesto, ne isključuju jedno drugo niti je jedno jače u odnosu na drugo. 

Kako nastaje sjena? Sve ono što ne želimo biti, što negiramo da postoji u nama, a posebno ono po čemu ne želimo da nas drugi prepoznaju, ono što ne želimo živjeti, sve to stvara našu sjenu. Sjena zapravo predstavlja sjenu naše svjesnosti. Moramo se dobro potruditi da ne vidimo šta smo tamo sklonili. I toliko se dobro trudimo da na kraju i ubijedimo sebe da ono loše u nama zaista i ne postoji. Tako sve manifestacije koje proizlaze iz sjene skloni smo projektovati na neko zlo u svijetu, na nešto izvan nas. A ta projekcija ima samo jedno značenje: strah da ćemo to zlo zapravo pronaći u nama. Možda baš zato i sam pomen sjene budi u nama strah. To i ne čudi ako uzmemo u obzir da se ona sastoji isključivo od onih dijelova stvarnosti koje smo odgurnuli od sebe, ne želimo ih živjeti niti priznati da su dio nas. Sjena je simbol onoga za šta smo uvjereni da treba nestati sa ovog svijeta i da će naš život biti bolje onda kada toga ne bi bilo. Ali, kao što je polaritet zapravo jedinstvo, tako i postojanje sjene znači jedinstvo za nas. Ona sadrži upravo ono što nedostaje nama, a i svijetu, da bi ozdravili. Sjena nas čini bolesnima, ali susret s njom liječi. To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja. 

Simptomi bolesti tako postaju znakovi na putu prema ozdravljenju, jer predstavljaju principe koje ne živimo, a trebali bi. Sjećate se da sam u prošlom postu govorila o porukama koje nam tijelo šalje kroz bolesti i simptome. Kada prepoznate znakove, suočite se sa svojom sjenom, onda ste spremni i na ozdravljenje. Sjene se ne treba plašiti. Treba je prihvatiti kao dio nas, omogućiti joj postojanje ne negirajući je, i učiti iz nje. To jeste cjeloživotno učenje, ali na kraju je i jedino za koje sa sigurnošću možete reći da je vrijedilo jer ćete spoznati (i iscijeliti) sebe. 

utorak, 22. rujna 2015.

32. Kad tijelo šalje jasnu poruku

Dešava se da klijentima radim tretman kvantne harmonizacije, a kroz razgovor ili samu harmonizaciju dođem do informacija da je stvarni uzrok bola, poteškoće ili fizičke nemoći nešto što, na prvu, nema veze sa tegobom. Tako npr. otkrijemo da je visok pritisak uzrokovan neki
m davnim konfliktom, ili da bol u kičmi ima veze sa ugroženim osjećajem sigurnosti. Zato smatram korisnim da sa vama podijelim neka saznanja, kako bi se svi okoristili, a možda i riješili problem. Jer često je sama svjesnost o problemu dovoljna da se problem riješi, bez velikih intervencija. 

Naše tijelo je naš najbolji sistem informisanja, i svi dijagnostički centri bi ostali bez posla kada bi mi naučili obratiti pažnju na ono što nam naše tijelo poručuje. Tada bismo čuli i ono što možda ne želimo čuti, ali definitivno bismo bili zdraviji. Bavljenje sobom traži dosta vremena, kojeg danas nemamo, odn. trošimo ga na neke stvari koje nam i škode, samo da ne bi ostali sami sa sobom i sebi se posvetili. Često nam se dešava da smo prema sebi nemarni, neljubazni, odnosimo se sa manjom poštovanja, a naše tijelo, bolje od svakog memorijskog sistema, bilježi svako naše odmahivanje rukom kada se oglasi bolom. 


Nedavno sam pročitala da u Njemačkoj svaki četvrti stanovnik "boluje" od tinitusa. To poprima razmjer epidemije. Na forumima se naveliko i naširoko raspreda o tome koji lijek je najbolji, ali, ako uzmemo u obzir da zujanje u ušima ima istu funkciju kao sirene za uzbunu, na vatrogasnom vozilu npr, jasno je da lijek koji je najjefikasniji treba tražiti na nekom drugom mjestu, a ne na forumima ili apoteci. Lijek za ovu boljku se nalazi isključivo u nama. Ukoliko vam se dešava da često osjetite zujanje u ušima, da vam se uši začepe ili ove probleme osjećate stalno, vrijeme je da se zapitati šta to zapravo ne želite čuti. U kojoj mjeri ne živite sebe? Nije slučajno što je podatak o svakom četvrtom stanovniku Njemačke sa ovim problemom uzdrmao njemačku javnost i poslao im jasnu poruku da je vrijeme da se nešto promijeni u načinu života. Kada malo izgubimo kompas, kada počnemo živjeti vrijednosti koje nisu u skladu sa našim sistemom vrijednosti, kada pravimo kompromise koji su na našu štetu i često ulazimo u konflikte zbog svega navedenog, prvo će se oglasiti alarm u vašem uhu. Ako ga ignorišete nemojte misliti da će on ignorisati vas. Nastavit će sve glasnije i glasnije, dok ne poduzmete nešto, ili ostanete bez sluha. Nadam se da ćete se odlučiti za ovo prvo. 

Jedna moja klijentica je došla na sesiju health coachinga zbog problema sa leđima. Jak bol koji osjeća često je paralizirajući, a ona negira bilo kakve povrede. Pretrage i rtg također ne pokazuju ništa zabrinjavajuće, a ni od masaža nema velike koristi. Nakon 5 minuta razgovora došle smo do saznanja da je na njenoj listi vrijednosti sigurnost ubjedljivo na prvom mjestu. Povezale smo sigurnost u svim oblastima života sa funkcijom koju kičma ima za nas, a to je osjećaj potpore, sigurnosti, i vrlo brzo otkrile na koje događaje njena kičma reaguje parališućim bolom. Kad god ona osjeti da joj izmiče tlo pod nogama i da je njena sigurnost ugrožena, prvo se oglasi bol u kičmi. Nakon nekoliko coaching sesija gdje je ona naučila kako živjeti svoju visoku vrijednost na način da je sama za nju odgovorna, a ne vezati je za druge osobe, bol u kičmi je popustio i sigurna sam da će nakon nekog vremena u potpunosti nestati. 

Ako se često nalazimo u konfliktim situacijama ili u situacijama koje prouzrokuju stres, a taj stres kasnije ne preradimo i ne prevaziđemo na način koji je dobar za nas, on će ostati u našem tijelu kao tanki, ljepljivi sloj koji će na sebe samo privlačiti naredne slojeve stresa. Rezultat može biti i bol u koljenu, koji mnogi dijagnosticiraju kao artritis i tako ga liječe, često pogoršavajući stvar jer svi očekujemo instant rezultate koji dolaze spolja, samo da se ne pozabavimo onim što se nalazi unutar nas i što je zapravo jedini mjerodavni ljekar kada smo mi sami u pitanju. 
Ukoliko vam se često dešavaju kašalj, upale grla, laringitis i slične tegobe, zapitajte se šta je to što ne možete izgovoriti. Jedan moj klijent koji inače nema problema u komunikaciji i čini se da vrlo jasno izgovara svoje stavove, često ima problem sa iritirajućim suhim kašljem koji zna potrajati i nekoliko mjeseci. Nakon što smo konkretizirali situaciju u kojoj se on ne osjeća slobodno reći svoje mišljenje, te pronašli način kako da svoje stavove iznese jasno, bez straha da će ugroziti sagovornika, kašalj je nestao u roku od nekoliko dana. 
Moja dobra prijateljica se često žali na konjuktivitis. Ako vam nešto "napadne" vid, poruka tijela je također jasna, nešto odbijate "vidjeti". Možda se već neko vrijeme nalazite u nezadovoljavajućem odnosu u kojem vaše potrebe nisu zadovoljene, a možda i trpite stvari koje su suprotne vašim vrijednostima. Odbijate vidjeti da je osoba koju ste idealizirali daleko od idealne. Vaše tijelo samo prati vaše stanje i reaguje na način koji bi trebao da vas upozori da malo otvorite oči. Jer, osim što očima možemo uživati gledajući ljepotu svijeta koji nas okružuje, oči se vrlo često upotrebljavaju i metaforički kada želimo da upozorimo na nešto, pa kažemo "otvori četvero očiju". 


Bol ili određena tegoba imaju jasnu funkciju za nas, i jednom kada prepoznamo šta nam to tijelo poručuje te se potrudimo da iz vlastite snage promijenimo način razmišljanja, obrasce ponašanja i emotivne obrasce, funkcija bola gubi smisao. Budite aktivni slušatelji svog tijela i svoj najbolji prijatelj, jer na koncu, to jedino sebi i dugujete. 

četvrtak, 27. kolovoza 2015.

31. Ta divna zona komfora

Lagano prolazi ljetnji raspust, neko ga je iskoristio za maksimalno opuštanje, uživanje i punjenje baterija, neko ga nije ni osjetio od silnog posla, a neko (a u tu grupu spadam i ja) je iskoristio ljeto za nova saznanja, iskustva i predivna poznanstva. Iako sam uglavnom odmarala, kad malo pogledam unazad vidim da sam zapravo najviše učila. Pa čak i odmarajući! Koristila sam sav komfor sopstvene zone komfora, popuštajući pred njenim slatkim pjevom i uljuljkivanjem kako je sve lijepo kad se ništa ne mijenja!
Na početku ljeta sam sebi dala svojevrsni dopust, da ovo ljeto provedem što svjesnije, da nova saznanja prihvatam što budnija, a nova iskustva osjetim kroz sva čula. I, znate šta, priznajem da je lijepo u zoni komfora. Sad razumijem sve one kojima je mrsko preći tu liniju koja graniči zonu komfora sa svijetom punim novih saznanja. Zašto bismo se izlagali nečemu nepoznatom kad nam je lijepo tu gdje jesmo, sa svojim uvjerenjima, sposobnostima, resursima koje posjedujemo? Zašto bismo sve to mijenjali za nepoznato, povremeno neugodno, neizvjesno? Potpuno razumijem svakog od vas ko odluči ostati u okrilju svoje zone komfora. Tu je ugodno, okruženje je poznato, okolina vas prihvata takvi kakvi jeste, nema podsticaja za napretkom, ali barem vas niko ne vuče nazad. Kakav divan privid stvarnosti i života koji prolazi u stagnaciji! 

Međutim, ja biram drugu opciju. Izlazim. Odlazim u neizvjesnost. I to sa osmijehom na usnama, a u grudima osjećam navalu adrenalina koji me priprema za nevjerovatna nova iskustva. Napuštam svoju zonu komfora poput pileta koje kljunom probija ljusku jajeta kako bi se otisnulo u novi, veliki svijet. Svojoj sam zoni komfora dala dva mjeseca fore da mi pruži sve što misli da vrijedi. Sad joj dajem otkaz i zatvaram ta vrata za sva vremena. Sad stvaram novu zonu komfora. Svoju vlastitu mapu života koju ću iscrtati sa puno novih staza, puteljaka, velikih auto puteva, mnoštvom oaza znanja, životnih učitelja i novih/starih prijatelja. 

Radeći posao koji volim, a najviše volim raditi sa ljudima, otkrila sam koliko prosvjetljujući učinak na nas ima napuštanje zone komfora. Pa čak i ako samo pokušamo i učini nam se da je preteško, pa se vratimo, i to na nas ostavlja trag koji znači da je promjena tu, blizu, i da je pitanje trenutka kada ćemo se otisnuti u stvaranje nove zone. Čak i samo razmišljanje o promjeni donosi promjenu u naš život. A kada osvijestite jedno ograničavajuće uvjerenje koje vas drži u okrilju sigurne zone, doživjet ćete pravi AHA efekt. 
Želim vam svima barem jedno osvještenje! Bolju želju, sigurna sam, odavno niste dobili. 

Zona komfora sigurno je divna. Međutim, ono što se dešava kad izađete iz te zone ravno je ponovnom rađanju. Priuštite sebi taj trenutak i potrudite se da svoj život zaista počnete i živjeti. Nema pogrešnih koraka, vaše unutrašnje JA će prepoznati pravi put i rastumačiti mapu na način koji je za vas najkorisniji. Samo se prepustite i imajte vjere u sebe! Dobrodošli u moj svijet! 

ponedjeljak, 13. srpnja 2015.

30. Budi svoj vlastiti režiser i preuzmi odgovornost za sve što radiš ili ne radiš

Ova je rečenica definitivno lajt motiv proteklih mjeseci koje sam provela na edukacijama. I, iako, se često pozivamo na odgovornost prema svojoj karijeri, finansijama i odnosu prema drugim ljudima, zapravo najveća odgovornost koju trebamo preuzeti jeste ona prema našim emocijama. Jer upravo odnos prema našim emocijama i to kako gledamo na njih, oblikuje sve naše druge sfere života. 




Kroz NLP sam naučila jednu bitnu stvar spram sebe i svijeta koji me okružuje, a to je da sam sama odgovorna za svoju sreću i da ona zavisi od moje perspektive. Zato obično biram hoću li se baviti onim što ne funkcioniše u mom životu, ili ću odabrati ono što je dobro i odlično funkcioniše. I jedno i drugo je neophodno, stvar je samo u perspektivi. Kako energija teče tamo gdje je usmjerena moja pažnja, dobro vodim računa o tome da pažnja bude usmjerena na prave stvari. 
Je li čaša polu-puna ili polu-prazna? Često će vaše viđenje stvari i događaja upravo posmatrati kroz ovu uzrečicu. A istina je, zapravo, da je čaša uvijek puna, makar u njoj bio samo zrak. To da li nas sadržaj čini sretnim ili ne, pokazuje koliko smo zapravo spremni preuzeti režisersku palicu. Kriviti druge jer nam sadržaj čaše ne odgovara, potpuno je besmisleno. Ovo nas vodi drugoj narodnoj umotvorini: kad ti život da limun, napravi limunadu. Opet se vraćamo na perspektivu.
Morske orgulje u Zadru

Šta je vama bitno u životu, šta vas zaista usrećuje? Za mene, to je raditi posao koji volim. Osjećam veliki blagoslov i veliku zahvalnost na pruženoj prilici da veći dio dana provedem radeći posao koji me ispunjava i daje smisao mom postojanju. Strah može biti koristan, onda kada nije kočnica. Ljudi često iz straha prestanu tragati za onim što im je svrha i što im je blagoslov. I meni je trebalo puno vremena da napravim tu veliku promjenu i da se suočim, a zatim i obračunam sa strahovima koji su me kočili. Kada sam upoznala NLP shvatila sam da time želim da se bavim do kraja života, osjetila sam da tu pripadam, da sam na svom. Preplavio me osjećaj koji, sigurna sam, preplavi mnoge koji dugo tragaju za nečim što im je vrijedno. Pridružila sam se svima onima koji tragaju za svojom svrhom. Onima koji teže da ostvare svoj maksimalni potencijal. Našla sam ono što sam tražila. Stigla sam, konačno. 

A sada sam se i ja našla u ulozi coach-a, životnog trenera koji ima važnu ulogu u životu svakog pojedinca koji se odvaži krenuti na put samospoznaje. Svojim radom učestvujem u stvaranju uspješnih, sretnih, zdravih članova naše društvene zajednice. Ja sam ruka koja će vas voditi kroz proces promjene, nježno vas podupirući i zajedno s vama doći do najboljeg rješenja. Podstičem vas na samomotivaciju i usredotočujem se na budućnost i ono što radite dobro. Ukratko, pomažem vam probuditi vašu bolju verziju. Pa neka naša avantura počne. Ja sam spremna, a vi? 




ponedjeljak, 6. srpnja 2015.

29. Čist račun, duga ljubav.

Ne volim kada ljubav svodim na prostu računicu, ali ne mogu se oteti utisku da je u posljednje vrijeme sve više računica, a sve manje ljubav. Posebno kada je davanje u pitanju. Da li ste primijetili da je poklanjanje i primanje poklona poprimilo jedan drugačiji oblik? Sve manje je poklona od srca, bez očekivanja usuge/poklona zauzvrat, a i kad primamo poklon, negdje duboko neki glasić progovori "koliko li će to koštati?". 

Posao mi je promatrati ljude, obrasce ponašanja, njihova uvjerenja, vrijednosti... Pa sam tako primijetila nekoliko kategorija onih koji poklanjaju i primaju poklone. 
Prvi su oni koji vam sračunato poklanjaju. Obično prvo procijene koliko im je vrijedno ono što će od vas dobiti zauzvrat, pa na osnovu toga biraju poklon za vas, u jednakoj protivrijednosti. Po čemu ćete ih prepoznati? Insistiraju da vam poklone nešto. Ili da za vas nešto urade bez naknade. I, ma koliko vi odbijali oni ne odustaju, sve dok poklon ne primite. A onda, nakon nekoliko dana, kao slučajno vam spomenu nešto što bi samo vi za njih mogli uraditi. Sitnica, u početku, a vremenom preraste u velike zahtjeve. Kako im stati u kraj? Ovo je klasična igra u kojoj se igra na vašu savjest. Kako odbiti nekoga ko vam je prethodno (ničim izazvan, istina) nešto poklonio ili nije naplatio svoju uslugu? Dok god pristajete na tu igru, osjećat ćete se iskorištenim i na neki način prevarenim. Jednom kada odbijete uzvratiti poklonom ili, češće, uslugom, prestajete biti i zanimljiva meta. S obzirom da je riječ o klasičnom poklanjanju iz koristoljublja, onaj koji je započeo tu igru, u vama više ne vidi ništa korisno i ostavlja vas na miru. Često i dramatičnim brisanjem sa facebook liste prijatelja. :) 
Druga kategorija su oni koji smatraju da vi njima trebate poklanjati. Pa se čak ne libe ni tražiti od vas, u početku diskretno i povremeno, a kad nasjednete onda zahtjevi postaju češći i raznovrsniji. Često ih prati rečenica "Dat ću ti ja novac". A vi i sami znate da nećete nikad taj novac vidjeti jer to obično nisu pokloni velike vrijednosti već sitnice, za koje se podrazumijeva da prijateljima nećete naplaćivati. S vremena na vrijeme, i osobe iz ove kategorije vama poklone nešto. Ne dajte se zavarati, prava priroda poklona je opisana u pasusu iznad, a vaša savjest će uraditi ostalo. I ovdje vrlo lako možete prekinuti igru. Kada vam naredni put prijateljica naruči poklone, ispostavite račun. Po mogućnosti zaračunajte i vrijeme koje ste utrošili obilazeći prodavnice. Ako vam se ne da ni trošiti vrijeme na to, jedno kratko "ovoga puta neću to uraditi" ima isti učinak. Jedno vrijeme će vas sigurno poštedjeti zahtjeva. Do vas je koliko dugo. 
Treća kategorija su oni koji poklanjaju da bi se osjećali prihvaćeni i voljeni. Nekad u djetinjstvu naučili su da će jedino tako biti dijelom grupe, steći prijatelje i potrebnu pažnju. Ako ste im drag prijatelj, onda očekujte skupe poklone, a za uzvrat ne trebate dati ništa osim malo svog vremena i pažnje. Nakon nekog vremena možete se osjećati kao u zamci. Nije vam jasno čime ste zaslužili te poklone, a ne nalazite način da uzvratite istom mjerom. Ovu igru je malo teže prekinuti. Obično treba malo taktičnosti i strpljenja. Najjednostavnije je upitati prijatelja čime ste zaslužili tako vrijedan poklon? A onda ga, s veliki poštovanjem prema onom koji poklanja, vratiti uz obrazloženje da ste vi odabrali tu osobu za prijatelja zbog divnih osobina koje ima i jer vam je drag prijatelj, te da vaše prijateljstvo ne treba plaćati. Možda će trebati više vremena i strpljenja, ali sigurna sam da, ukoliko vam je do prijatelja zaista i stalo, možete uspjeti. 
Četvrta, i za sad posljednja kategorija, su svi oni divni ljudi, za koje sam sigurna da ih ima puno više u našem okruženju, nego ovih iz prethodnih kategorija. A to su naši dragi prijatelji, koji nas, s vremena na vrijeme, obraduju sitnicama, bez da očekuju nešto zauzvrat, a i mi osjećamo radost kada poklanjamo njima. Poklanjanje nema nikakvu drugu svrhu sem da vas usreći i podsjeti na vrijednost prijateljstva i radost koju poklon može donijeti, ma koliko mali bio, ali kad je od srca. Moj muž je osmislio divan "projekat", kao pandan mom blogu, a zove se "365 poklona, za svaki dan". Sitnica, mala gesta, nešto što će mi uljepšati dan... Beskrajno sam mu zahvalna na ovom "projektu" i rado je dijelim s vama, možda i vas motiviše na nešto slično. 
Ovo je dobar uvod za drugu stranu poklanjanja, a to je primanje poklona. Sigurna sam da ste se i sami našli u jednoj ovakvoj situaciji: Prijatelj vam donosi poklon, a vi kao da je riječ o nečem strašnom reagujete "Ma neću, nisi trebao, a što si se trošio, ovo je stvarno sramota..." S druge strane, osobu koja poklanja činite zbunjenom jer nije sigurna da li je izabrala dobar poklon, sviđa li vam se, je li pogrešan trenutak... Ovakva reakcija obično potiče iz naših krivih uvjerenja da poklon treba zaslužiti, da se iza poklona sigurno krije neka namjera, jer zašto bi neko poklanjao bez razloga, pa onda pitanje "koliko će me ovo koštati?". 
Znam da je ovo problem koji muči većinu nas, i sama sam se sa njim borila i pobijedila, pa sad poklone primam sa širokim osmijehom duboko vjerujući da dolaze od srca osobe koja mi poklanja. Također, i kada poklanjam, poklanjam od srca i dragim ljudima. 
Imam mali zadatak za vas. Kada naredni put dobijete poklon, od prijatelja iz četvrte kategorije, prihvatite ga objeručke, uz osmjeh i iskreno hvala. I ne trčite odmah uzvratiti istom mjerom ili poklonom jednake vrijednosti. Sačekajte pravu priliku i poklonite nešto što je u tom trenutku za vas važno. Jer ljubav nije čist račun, barem kada su pokloni u pitanju. Ovdje je račun od srca, a on se množi kada se dijeli. ;) 

utorak, 30. lipnja 2015.

28. Samo sam željela pomoći

Koliko puta ste se našli u situaciji da vam se neko upliće u život pod izgovorom da samo želi pomoći? Koliko puta ste se pod ovim izgovorom vi uplitali u nečiji život, a da druga osoba tu pomoć nije ni tražila? 
Makar se iza izjave "samo sam željela pomoći" krije stvaran osjećaj i dobra namjera, često je pogrešno usmjerena. Iako zvuči kao pozitivna izjava kojom se izražava suosjećanje i briga, veoma često ona prikriva nepoželjno uplitanje. 
To je, također, velika zamka ukoliko se bavite radom sa ljudima, a posebno ako ste u ulozi savjetnika. 



Kada nekome kažete "samo ti želim pomoći" radite dvije stvari. Prva je da tu osobu lišavate sopstvene odgovornosti. Poručujete joj da ćete vi riješiti sve njene probleme i da ništa ne brine. Druga je da i sebe rješavate odgovornosti, i tako osobu kojoj želite pomoći dovodite u nezgodan položaj, jer njene probleme ne možete riješiti, gubite povjerenje, a često i poštovanje te osobe, a o sebi odajete utisak kao o osobi koja nema vlastiti život pa se petlja u tuđi. 
Mali prikaz situacije: Dolazi vam prijateljica i jada se na svoj život, posao koji ne voli a mora raditi, muža koji je ne razumije, djecu koja su neodgojena... 
Sa namjerom "samo ti želim pomoći" napunit ćete glavu prijateljici mnoštvom savjeta kako za kratko vrijeme može riješiti svoje probleme. Nakon nekog vremena prijateljica dolazi i saopštava vam da je poslušala vaš savjet i situacija je postala još gora. Vi sliježete ramenima i kažete "pa samo sam pokušala pomoći". Prijateljica, iako razočarana vašim savjetima, dolazi po moguće rješenje a vi joj sliježete ramenima. Zar to nije razočaravajuće za obje strane? Poznata situacija? Sigurna sam da jeste, sa obje strane. 

Dobra svar je da za svaku nepoželjnu situaciju postoji rješenje. A u ovom slučaju nalazi se u suosjećanju i razumijevanju. Kada pokažete suosjećanje naspram problema koji muči vašu prijateljicu i kažete joj "U redu je, razumijem kako se osjećaš. Ne postoji osoba kojoj u takvoj situaciji može biti lako. Kako ćeš to riješiti?", pravite veliki pomak, makar i ne izgledao tako veliki. Prvo, štitite sebe. Takvim stavom pokazujete da imate razumijevanja, a da pri tom ne osuđujete niti podržavate njen stav. Zatim, ostavljate otvorenu opciju da prijateljica sama dođe do rješenja, bez da ga vi nametnete u vidu dobronamjernih situacija. I, na kraju, ne preuzimate odgovornost za tuđe postupke. Zar nije jednostavno? 

utorak, 26. svibnja 2015.

27. Koliko košta ulaganje u sebe?

Često razgovaram sa prijateljima na temu ulaganja u sebe i zanimljivo je kako smo svi različiti kada svoje potrebe stavimo u centar. Ono što je za nekoga potreba za drugog je luksuz. Neke moje prijateljice ne trepnu kada kupe markiranu torbu ili cipele, a kada im spomenem ulaganje u lični razvoj odmahuju glavom uz opasku "to je preskupo". 
Koliko danas košta ulaganje u sebe? 



Sve se obično svodi na prioritete. Ako nam je do nečega jako stalo onda smo spremni uložiti svu svoju energiju, vrijeme i novac kako bismo to i dobili/ostvarili. Kada nismo spremni uložiti sve to, onda kao alibi uzimamo čuveno pitanje: "A koliko to košta?" pa nakon odgovora zaključujemo da li nas to interesuje ili ne. 
Svako iskustvo je vrijedna lekcija, pa sam tako naučila da je prva stvar na kojoj će gorljivi stavovi o potrebnim promjenama pasti- novac. A isto tako, samo onda kada ste spremni za promjenu i platiti možete biti sigurni da ćete uspjeti. Nekako se i energija poveća, a i vremena se nađe. To je vjerovatno neki genetski kod u nama da cijenimo samo ono što platimo. I to iz svog džepa.



Sretnica sam koja se bavi poslom koji voli i u njemu u potpunosti uživam. Volim upoznavati nove ljude, razmjenjivati ideje i stavove i raditi na širenju svoje svijesti. Kroz NLP i coaching imam priliku raditi sa zanimljivim ljudima. A proteklih dana sam puno vremena provela sa mladima od 15-18 godina. Jedna čudesna generacija! Puno sam naučila od njih kroz zajednički proces pravilnog postavljanja ciljeva. Podsjetili su me koliko je važno maštati. Shvatila sam da su zapravo svi veliki ostvareni ciljevi prvo nastali u mašti. Beskrajno sam im zahvalna na tom iskustvu jer sam osvijestila da sam ostvarila upravo one ciljeve o kojima sam maštala kao djevojčica. Tada nisam poznavala sve tehnike koje sada znam, nisam testirala cilj kroz SMART ni šetala po vremenskoj liniji. 
Tada sam samo čiste želje puštala u univerzum. I, kada je došlo pravo vrijeme za mene, univerzum ih je vratio meni u obliku ciljeva. 



Sada se opet vraćam na tezu da, kada nam je nešto vrijedno, za to smo spremni uložiti sve što imamo, pa bila to najnovija torba, mobitel ili korisna radionica. Na vama je da odlučite. 

utorak, 21. travnja 2015.

26. Sreća je lijepa kad se čeka, ali je ljepša kad se živi

Sigurna sam da svako od vas zna divnu pjesmu Desanke Maksimović "Strepnja" koju obilježava jedan prepoznatljiv stih: 
                "...Jer sreća je lepa samo dok se čeka, 
                    Dok od sebe samo nagoveštaj da."

Vjerovala sam teta Desanki da je sreća lijepa samo dok se čeka. Mnogo puta sam se, čitajući i izučavajući ovu pjesmu u školskim klupama, tješila da je sreća zaista lijepa samo dok se čeka i da onda kad dođe gubi svoju ljepotu pa i samim tim uživanje u njoj gubi svoj smisao. Ovaj stih mi je bio utjeha i u periodu dječijih ljubavnih razočarenja. Ako je sreća lijepa samo dok se čeka, onda se isplati čekati je i poželjeti da nikad ne dođe, samo da bismo uživali u tom slatkom iščekivanju, dok nam stvarni život prolazi. 

A onda sam odrasla. I dočekala sreću. I, gle čuda, otkrila da je ljepše sreću živjeti nego je čekati. 
Čekate li vi svoju sreću vjerujući da je ljepše čekati ju nego živjeti? Kad malo bolje razmislim, cijeli život koncipiramo na čekanju. Čekamo da završimo školu, da se zaposlimo, udamo/oženimo, dobijemo djecu... Živimo ubijeđeni da je sreća tamo negdje i da trebamo samo pažljivo čekati, biti na oprezu da nam ne promakne kada dođe, a malo ko od nas zna kako je prepoznati onda kada dođe. Možda zato što su u našoj (pod)svijesti utkani stihovi Desanke Maksimović. Živimo čekajući sreću, a stvarnu sreću koju nosi život i ne primjećujemo. Vrijednosti koje su nam zaista važne ne vidimo, uporno čekajući budućnost koja će nam tu sreću neminovno donijeti. 

Stvarno, kako ćemo biti sretni kada nam djeca odrastu, prebrode sve faze, kada kupimo nov automobil i konačno odemo na željeni godišnji odmor! Zamislite samo kako će nam biti lijepo kada ta sreća dođe, ali budite oprezni: njena ljepota leži samo u čekanju. I tako mi čekamo i čekamo! 
Hajde da malo obrnemo redoslijed. Da, umjesto što čekamo, počnemo sreću i živjeti. Da prihvatimo stvarnost takva kakva je i da počnemo uživati u njoj. Ne može valjda biti toliko loše? Otkriti sreću u iskrenom osmijehu svog djeteta, pronaći ju u dječijem otkrivanju svijeta. Naučiti dijete da je sreća ovdje i sada i da je treba čvrsto zgrabiti i biti je svjestan. Naučiti dijete, a podsjetiti sebe:
Uvijek će biti prepreka koje treba savladati. A te prepreke zapravo čine život. Šta se dešava kada se na monitoru pojavi ravna crta? Smrt. A frekvencije srca znače život. Život je sačinjen od uspona i padova i kada prihvatimo da je i svaki pad vrijedna lekcija za nas, možemo čak i tada biti sretni. Postoji čarobna formula za sreću, a ona se zove sadašnji trenutak. Kada ga osvijestimo, spoznat ćemo da sreću i živimo. 

Zato prestanimo čekati željeni posao, završetak fakulteta, idealnu kilažu, idealnog partnera... Prestanimo čekati da nam život prođe čekajući bolje sutra, jer će uvijek biti povoda za čekanje boljeg sutra ukoliko odmah ne izađemo iz tog začaranog kruga. Nema boljeg trenutka da budemo sretni od ovog sad trenutka! Iskoristite ga! 


utorak, 14. travnja 2015.

25. Ne funkcionira? Probaj nešto drugo!

Ovo je vjerovatno jedan od najjednostavnijih aksioma NLPa koji nam govori o tome da u svom životu imamo puno opcija i da, ako nam jedna od opcija ne odgovara jednostavno posegnemo za drugom.
Često srećem ljude koji se grčevito drže jedne opcije, ne puštaju je ni za živu glavu, iako se pokazala kao neefikasna i ne donosi rezultate. Na primjer posao. Bilo da su uposlenici ili samostalni poduzetnici drže se svoje sigurne zone komfora pod već ofucanom krilaticom "duraj i šućuraj" ili u prevodu "trpi i zahvaljuj". Voljela bih da mi neko da čvrst dokaz da je ovo ispravna taktika koja će polučiti rezultat.  


Do tada, dozvolite da vam malo rasvijetlim šta dobijate ukoliko se odlučite napustiti svoju sigurnu zonu. Naravno da to nije lako, da trpi odricanja i da se čini neizvjesno. No, neizvjesno je samo onoliko koliko vi to dozvolite, odn. koliko isplanirate. Da je lako, oko nas bi bili sve ostvareni ljudi, maksimalno razvijenih potencijala. Zato je NLP, iako se čini jednostavnom i lako primjenjivom naukom, ipak kompleksna nauka koja će samo onima koji su spremni na avanturu, avanturu promjene i obezbijediti. Zato sam ga i prozvala Nepregledan Labirint Promjena, jer taj nepregledni labirint je pravi adrenalinski park ukoliko znate gdje idete, fokusirani ste na cilj i pri tom ste fleksibilni u izboru najboljih opcija za vas. 

Kako zakoračiti u taj labirint? Poželjno je da se prvo identifikujete. Ko ste vi? Koju ulogu igrate? Koju ulogu želite da promijenite? Često ćete baš na ovom koraku definisati svoj cilj. Da li vam je trenutni identitet nametnut ili je vaš lični izbor? Da li vam je koristan i funkcionalan? Npr. upoznala sam doktora koji to ne želi biti, ali je zbog očekivanja roditelja to postao. Njegova želja bila je postati kuhar. 
Zatim se obračunajte sa svojim uvjerenjima. O tome sam već nekoliko puta pisala (priča o cirkuskom slonu), pa iako je najbitnija stavka u ovom procesu, neću se ponavljati. Sigurna sam da svako ko želi promjenu već se ozbiljno bavi svojim uvjerenjima, testira ih, prilagođava i odbacuje ona nekorisna. 
Nakon što ste usvojili korisna uvjerenja, a odbacili nekorisna, testirajte vaše vrijednosti. Šta vam je u životu zaista vrijedno? Koje vaše osobine pohranjujete duboko u sebe i želite ih sačuvati i nadograditi? Vaše vrijednosti su bitna stavka u procesu napretka i nešto je što je skoro nemoguće promijeniti. 

Prelazimo na vaše sposobnosti. Šta je to što najbolje radite? Na ovom nivou zanemarite vaše obrazovanje, već se fokusirajte šta je to što dobro radite, šta vas usrećuje da radite. Postavite sebi pitanje: šta bih radio/la besplatno do kraja svog života? Možda vas odgovor iznenadi. ;) Sjetite se mog poznanika koji je doktor, a sigurna sam da bi rado besplatno kuhao do kraja života. 
Još malo pa smo stigli do kraja. Sad je važno da se malo osvrnemo na prethodne korake i postavimo sebi pitanje: kako sam se ponašao/la u odnosu na svoj dosadašnji put? Koje ponašanje će mi donijeti napredak? Ako određeno ponašanje nije donosilo željeni rezultat, šta ćete ovog puta napraviti drugačije?
I posljednja, ali ne i najmanje bitna stavka, je naše okruženje. Osvrnite se malo oko sebe, analizirajte svoje okruženje. Šta vam ono govori? Da li je okruženje podsticajno ili vas sputava? Osjećate li se "kao kod kuće"? Šta biste promijenili, a šta ostavili isto? 
Kada smo sve korake prošli, dobro bi bilo sagledati cjelinu i sve staviti na papir. Predlažem da napravite tabelu "prije" i "poslije" i da analizirate svoju poziciju sada, svoju željenu poziciju, kao i korake koje ćete poduzeti, odn. šta ćete ovog puta uraditi drugačije. 
Možda vam se na prvi pogled čini komplikovano. Ovaj NLP model, koji se zove Neurologički nivoi, koristim često, kako u radu sa klijentima, tako i u ličnom razvoju i pokazao se izuzetno efikasnim. Nekad ga zovem i "domino efekat" jer će promjena na nivou identiteta izazvati promjene na svim nivoima. Probajte! 

srijeda, 1. travnja 2015.

24. Mama se piše velikim slovima

Iako inspiraciju lako nađem u svemu što me okružuje, samo pisanje i nije tako jednostavan čin. Nekad i više od 10 minuta sjedim ispred praznog papira i čekam da rečenice krenu. A kad krenu, ponekad ih je tako teško uhvatiti, prsti nisu tako brzi da stignu kucati sve što misli donesu. 
Danas mi je bilo posebno teško početi sa pisanjem. Šta reći i napisati o tituli pri čijem izgovoru se sve kaže? Kada izgovorite ta 2 jednostavna, najjednostavnija sloga - MAMA - vi ste u tom trenutku izrekli najveću mudrost koja se ne može zapisati u tomovima i tomovima knjiga, najveću ljubav koju ne može opisati ni najduža ljubavna pjesma i najveću snagu koju ne posjeduje ni najjači čovjek na Planeti. 

Ubijeđena sam da i prije nego dođemo na ovaj svijet za sebe odaberemo roditelje po našoj mjeri. Isto tako, Onaj koji o svemu brine, pobrine se i da dobijemo roditelje koji će na našem životnom putu biti naši najbolji učitelji, pa makar ih nikad ne vidjeli jer su smatrali da je dijete samo prepreka na njihovom životnom putu. 
Inspiraciju za ovaj post pronašla sam u jednoj hrabroj mamu, koja se, dok ovo pišem, bori da njena djevojčica dobije djetinjstvo kakvo zaslužuje, uprkos medicinskim dijagnozama po kojima nije trebala ni živjeti. Ta MAMA je cijeli svoj život podredila samo jednom trenutku: onom kada će se njeno dijete osloniti na svoje noge i napraviti prvi samostalni korak. Za tu MAMU ne znače ništa skupe igračke, najnoviji laptop ili smartphone, ona sanja o kolicima koje će njenom djetetu obezbijediti lakši pristup i jednostavniji život. O toj MAMI znamo svi, jer jednu takvu MAMU nosimo svi u sebi, bilo da smo ostvareni kao roditelji ili ne. 
Koliko je snage u ulozi mame, potvrdila je i nauka, a sve religije su je uvrstile u sami vrh našeg duhovnog rasta i potvrde kao vjernika. Poštovati roditelje, a posebno majku je imperativ u svakoj svetoj knjizi. Vjerovatno jer je i sama uloga majke sveta. 
I dok ovo pišem osjećam da šta god napisala to ne može ni "opepelit'" veličini mame. Zato ću kopirati današnji status Zarine MAME, žene koja me svakodnevno podsjeti da samo majka može biti tako hrabra i koja me podsjeti da zahvalim Bogu na svim iskušenjima kojih me, kao majku, poštedio. 


DA ZNAJU...

Da "oni" znaju koliko košta
jedan melem za dječiju ranu,
milion osmjeha i ljubavi samo
u svakom njihovom bolnom danu.

Da "oni" znaju koliko vrijedi
jedan pokret zgrčene ruke
milion dodira od snova vrijednih
da odagna te strašne muke.

Da "oni" znaju koliko boli
otkucaj svaki bolesnog srca
sve zore života jednog
svu ljepotu i svjetlost sunca.

Al ne znaju...i nikada neće.
Ljubav se istim brojem broji.
Gdje god žive dobri ljudi,
tamo ne žive "moji" i "tvoji".
Tamo samo ljubav postoji!

...Ma imam ja pravo na suze...i na tugu. Pa šta? Sazdana sam i ja od iste građe kao i drugi. Samo što smo moja Velika Junakinja i ja od "žilavije japije" kako je davno jednom, rekla za nas dvije, gospođa Fahrija Skokić.
Ali i moja koža kad se zareže, ja krvarim. I moja bol kad postane nesnosna, ja plačem.
A bol me boli samo od bezosjećajnosti. Od čudnih, sračunatih i bezobraznih osoba. Ne od ljudi, jer ljudi, bar ja tako mislim, ljudi su ljudi. Ne zvijeri, ne hijene nemilosredne i ljigave.
LJUDI mi uliju snagu i ljubav. Za svaki dan. I na svaku dobrotu, pokušam da odgovorim isto tako dobrim. Negdje, nekome, u nečemu.
I sve je prosto u životu:
DVIJE STVARI NIKADA NE OSTAVLJAJ ZA SUTRA - DA SE TRUDIŠ I DA UČINIŠ DOBRO DJELO... JER SAMO ZA DANAŠNJI DAN ZNAMO DA GA IMAMO I DA SMO ŽIVI, A HOĆEMO LI I SUTRA...TO NE ZNAMO.
I ne plačem ja što sam slaba. Ne. Ja plačem što..."Imam ja svoje snove mama, samo neću da ti ispličam, onda ćeš ti biti tužna".
Ispuniću ja njene snove. Od najžilavije sam ja "japije". Nema tog zida koji će odoljeti. Nema barikade koja će izdržati. Mati sam ja. A metere su svijet. Sve. Borba. Volja. Snaga. Upornost. Inat. Trpljenje. Matere su pobjeda. Oduvijek i zauvijek.
Mojoj Hrabroj Velikoj Ljubavi.

Put male Zare ka zvijezdama možete pratiti na fb stranici: https://www.facebook.com/zarakazvjezdama