"Ne postoji tako nešto kao objektivna realnost ili stvarni svijet. Ne postoji apsolutno. Lice tvog najvećeg neprijatelja može da bude lice mog najboljeg prijatelja. Događaj koji nekome izgleda kao tragedija može za nekog drugog da bude izvor neograničenih mogućnosti. Ono što zaista dijeli ljude na one koji su po navici vedri i optimistični i one koji su stalno jadni, jeste način na koji oni interpretiraju i doživljavaju životne okolnosti." - Kaluđer koji je prodao svoj ferari.
Iako nisam ljubitelj pretjeranog citiranja jer ukazuje na to da nismo baš kreativni kada je vlastito mišljenje u pitanju, danas i nisam baš kreativna, priznajem. :) Tema "razlike" mi se cijelo jutro mota po glavi, a kako još nije dobila konkretan oblik, odlučih da počnem sa pisanjem i da vidim šta će se dogoditi na kraju.
Poznajem mnoge ljude koji su spremni gorljivo braniti stav da su razlike među nama ono što čini život bogatijim, da svako ima pravo biti različit, međutim, kada se nađu u konkretnoj situaciji da trebaju taj svoj stav i dokazati, onda se ispostavi da ne samo nisu spremni na različitost, nego su toliko nefleksibilni i u rangu onih koji vam uhode profile na facebooku tražeći nešto čime bi vam mogli mahati i dokazivati da je vaša različitost manje vrijedna od njihove. Sto posto sam ubijeđena da i vi među svojim prijateljima i poznanicima imate barem jednu ovakvu osobu.
Nisam ni ja uvijek bila oličenje tolerancije prema različitosti. Možda nisam još uvijek. Međutim, veliki pomak prema naprijed napravila sam u razumijevanju tuđih različitosti i pronalaženju "najmanjeg zajedničkog sadržioca" kada smo, kao ljudi, u pitanju. Napravila sam veliki pomak u tome da se sve rjeđe pecam na bačene udice i reagujem "na prvu". A čemu to mogu zahvaliti? Prvenstveno NLP-u. Često u postovima i predavanjima spominjem NLP aksiom mapa nije teritorija, čak sam i jedan cijeli post posvetila tom, meni jednom od najdražih aksioma. A šta to tačno znači? To znači da događaji, sami po sebi, nemaju ama baš nikakvu stvarnost i značenje, jednostavno su bezlični, bezbojni, bezuticajni. Ono što ih formira smo mi i način na koji funkcionišemo. Mi smo skup iskustava, uvjerenja, vrijednosti, obrazaca ponašanja, itd, i kao takvi smo jedinka, sama za sebe, jedinstvena. U drugim ljudima vidimo samo ono što u svojoj nutrini jesmo (i o tome sam ranije pisala), pa tako i događaje vidimo samo kroz prizmu onoga što u sebi već nosimo. Zato za nekoga određene situacije mogu biti tragične, a za nekog drugog Nepregledan Labirint Promjena (NLP) ;)
I kada osvijestite da mapa nije teritorija, i da je vaša mapa samo vaša, a tuđe mape su tuđe, onda je sasvim logična izjava, poput izjave moje drugarice Ksenije "Nećeš više hodati okolo i lupati ljude po glavi svojom mapom".
Međutim, ma koliko se na prvu činilo jednostavnim, ovaj princip i nije lako usvojiti preko noći, već zahtjeva studiozan rad na sebi i promjeni limitirajućih obrazaca i uvjerenja. Kako možete sebi olakšati? Za početak raditi na tome da prihvatite sebe. Ovdje ne mislim na ponavljanje pozitivnih afirmacija kao pokvarena ploča, dok vaša podsvijest vrišti nešto sasvim drugo. Ovdje mislim da radite na tome da prihvatite i sve ono što u sebi negirate, što potiskujete. Zavaravanje je misliti da vam afirmacije mogu promijeniti život preko noći i da je to baš tako jednostavno kako se često prikazuje. O tome kako afirmacije djeluju i zašto baš vama (a i drugima) ne djeluju, drugom prilikom.
Nakon što započnete sa radom na prihvatanju sebe, nešto što će vam sigurno olakšati i doprinijeti bržem širenju svijesti i mape je okružiti se različitim ljudima. Vremenom, kako vaša svijest bude rasla, primijetit ćete kako se krug ljudi oko vas čisti. Prirodno, najbliže vama jesu ljudi sa sličnim vrijednostima, a dalje oni koji se od vas razlikuju. Prirodna selekcija, rekla bih. Selekcija koju je potakla vaša svijest. Međutim, to što su bliže vama ljudi slični vama, ne znači da i oni nisu drugačiji. Sjetite se, svi smo mi samo naše mape i kao takvi smo jedinstveni. Ljepota ličnog razvoja je u tome da i u onom, naizgled suprotnom i tako različitom izvana, vi primijetite ono što vas povezuje, makar to bila jedna zajednička vrijednost.
O daljim koracima kako širiti našu mapu u nekom narednom postu.
Iako nisam ljubitelj pretjeranog citiranja jer ukazuje na to da nismo baš kreativni kada je vlastito mišljenje u pitanju, danas i nisam baš kreativna, priznajem. :) Tema "razlike" mi se cijelo jutro mota po glavi, a kako još nije dobila konkretan oblik, odlučih da počnem sa pisanjem i da vidim šta će se dogoditi na kraju.
Poznajem mnoge ljude koji su spremni gorljivo braniti stav da su razlike među nama ono što čini život bogatijim, da svako ima pravo biti različit, međutim, kada se nađu u konkretnoj situaciji da trebaju taj svoj stav i dokazati, onda se ispostavi da ne samo nisu spremni na različitost, nego su toliko nefleksibilni i u rangu onih koji vam uhode profile na facebooku tražeći nešto čime bi vam mogli mahati i dokazivati da je vaša različitost manje vrijedna od njihove. Sto posto sam ubijeđena da i vi među svojim prijateljima i poznanicima imate barem jednu ovakvu osobu.
Nisam ni ja uvijek bila oličenje tolerancije prema različitosti. Možda nisam još uvijek. Međutim, veliki pomak prema naprijed napravila sam u razumijevanju tuđih različitosti i pronalaženju "najmanjeg zajedničkog sadržioca" kada smo, kao ljudi, u pitanju. Napravila sam veliki pomak u tome da se sve rjeđe pecam na bačene udice i reagujem "na prvu". A čemu to mogu zahvaliti? Prvenstveno NLP-u. Često u postovima i predavanjima spominjem NLP aksiom mapa nije teritorija, čak sam i jedan cijeli post posvetila tom, meni jednom od najdražih aksioma. A šta to tačno znači? To znači da događaji, sami po sebi, nemaju ama baš nikakvu stvarnost i značenje, jednostavno su bezlični, bezbojni, bezuticajni. Ono što ih formira smo mi i način na koji funkcionišemo. Mi smo skup iskustava, uvjerenja, vrijednosti, obrazaca ponašanja, itd, i kao takvi smo jedinka, sama za sebe, jedinstvena. U drugim ljudima vidimo samo ono što u svojoj nutrini jesmo (i o tome sam ranije pisala), pa tako i događaje vidimo samo kroz prizmu onoga što u sebi već nosimo. Zato za nekoga određene situacije mogu biti tragične, a za nekog drugog Nepregledan Labirint Promjena (NLP) ;)
I kada osvijestite da mapa nije teritorija, i da je vaša mapa samo vaša, a tuđe mape su tuđe, onda je sasvim logična izjava, poput izjave moje drugarice Ksenije "Nećeš više hodati okolo i lupati ljude po glavi svojom mapom".
Međutim, ma koliko se na prvu činilo jednostavnim, ovaj princip i nije lako usvojiti preko noći, već zahtjeva studiozan rad na sebi i promjeni limitirajućih obrazaca i uvjerenja. Kako možete sebi olakšati? Za početak raditi na tome da prihvatite sebe. Ovdje ne mislim na ponavljanje pozitivnih afirmacija kao pokvarena ploča, dok vaša podsvijest vrišti nešto sasvim drugo. Ovdje mislim da radite na tome da prihvatite i sve ono što u sebi negirate, što potiskujete. Zavaravanje je misliti da vam afirmacije mogu promijeniti život preko noći i da je to baš tako jednostavno kako se često prikazuje. O tome kako afirmacije djeluju i zašto baš vama (a i drugima) ne djeluju, drugom prilikom.
Nakon što započnete sa radom na prihvatanju sebe, nešto što će vam sigurno olakšati i doprinijeti bržem širenju svijesti i mape je okružiti se različitim ljudima. Vremenom, kako vaša svijest bude rasla, primijetit ćete kako se krug ljudi oko vas čisti. Prirodno, najbliže vama jesu ljudi sa sličnim vrijednostima, a dalje oni koji se od vas razlikuju. Prirodna selekcija, rekla bih. Selekcija koju je potakla vaša svijest. Međutim, to što su bliže vama ljudi slični vama, ne znači da i oni nisu drugačiji. Sjetite se, svi smo mi samo naše mape i kao takvi smo jedinstveni. Ljepota ličnog razvoja je u tome da i u onom, naizgled suprotnom i tako različitom izvana, vi primijetite ono što vas povezuje, makar to bila jedna zajednička vrijednost.
O daljim koracima kako širiti našu mapu u nekom narednom postu.
