37. Možemo promijeniti svijet

Svjedoci smo, da, kada god se nešto tragično desi u svijetu, dođe do masovne pojave mišljenja, savjeta, međusobnog optuživanja i sl. Tako brzo zaboravljamo ko smo mi zapravo i koja je naša uloga na ovom svijetu. Tako brzo zaboravimo izjave koje smo u nekoj drugoj prilici rekli. A najvažnije od svega, zaboravimo koliko sebe odražavamo u svijetu i ljudima oko nas. Koliko se zrcalimo, ogledamo... Ispričat ću vam jednu kratku priču, kao uvod u ono o čemu želim pisati, a to je zrcaljenje, ogledanje, nas samih u svijetu koji nas okružuje, i ljudima koji nas okružuju.

Jednog dana Ebu Džehl je susreo Muhammeda, a.s. i rekao mu: “Muhammede, ja od tebe nisam vidio ružnijeg čovjeka!” “Pravo si rekao”, odgovorio je Muhammed, a.s. Na ovo je rekao Ebu Bekr, r.a. Pejgamberu: “O ti sunce duhovnog svijeta, miljeniče Svevišnjeg Boga, ja od tebe nisam vidio ljepšeg čovjeka” - Pravo si rekao, “odgovori i njemu Pejgamber. Čuvši ova dva odgovora, ashabi upitaju: “Ja Resulallah! Kako je to moguće da ti isti odgovor daješ i Ebu Bekru, r.a. i Ebu Džehlu? Oni su sušte suprotnosti! Ebu Bekr, r.a. je tvoja desna ruka, a Ebu Džehl je tvoj najveći din-dušmanin.” Pejgamber im odgovori: “Nemojte se čuditi, jer ja sam kao jedno najčistije ogledalo. Ko god u me pogleda, sebe će vidjeti. Zato i Ebu Bekr vidi na mome licu svoje ljepote, a Ebu Džehl vidi svoju ružnoću. Istinu su rekli što su vidjeli. Ebu Bekr svoju ljepotu, a Ebu Džehl svoju ružnoću.” (Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija I. Prijevod i komentar Fejzulah Hadžibajrić, Sarajevo, 1985., str. 245).

U novije vrijeme, sve više je naučnih metoda koje potvrđuju da smo mi jedni drugima najbolje ogledalo. Od kako sam se kroz NLP upoznala sa pojmom "zrcaljenje neurona", odn. ogledanje našeg unutrašnjeg stanja u drugim ljudima, za ljude oko mene pokazujem više razumijevanja. O ovoj temi često diskutujemo na NLP edukaciji i kako kaže moja učiteljica Nada "trebamo barem 33 puta ponoviti da ostane u nama". Zato o ovoj temi često razgovaram i sa prijateljima, a zanimljivo je posmatrati kako drugi ljudi zrcale svoje unutrašnje emocije.

Tako vam se, na primjer, može desiti da upoznate osobu i da vam od prvog trenutka bude odbojna. Nije vam jasno zbog čega, ne poznajete je, ali nešto u njenom ponašanju kod vas stvara odbojnost. I uskoro, ničim izazvani, nađete se u konfliktu. Sigurna sam da je svako od nas barem jednom bio u ovoj situaciji. Nastavite čitati i sigurna sam da će ovakvih situacija biti sve manje, dok u potpunosti ne iščeznu. Šta se zapravo u vama događa kada osjetite odbojnost prema osobi koju ste tek upoznali? Dešava se to da u tom trenutku proradi naša mapa svijeta, naš pogled i doživljaj svijeta oko sebe, te da proradi naša sjena i sve ono što smo potisnuli, sakrili i što ne želimo da drugi vide ili znaju. Zašto bi inače neutralna situacija i neutralna osoba kod vas pobudila osjećaj nelagode? Kada sljedeći put budete i ovakvoj situaciji, pogledajte malo u sebe i zapitajte se "šta je to kod mene (u meni) što zrcalim u ovoj osobi?" To može biti način života koji vi ne živite, a priželjkujete. To može biti neka davna trauma koju ste potisnuli, a ta osoba ima slične osobine osobe koja vam je nanijela bol. To može biti emocija koju ta osoba ispoljava, a vi tu emociju uporno pokušavate gurnuti u svoju sjenu, svoje nesvjesno. Dovoljno je primijetiti šta to zrcalimo i vaša emocija prema drugoj osobi može biti u potpunosti promijenjena.

Isto je i sa pozitivnim primjerima. Upoznate osobu i imate osjećaj da se znate cijeli život, dijelite iste interese, dovršavate jedno drugom rečenice... A ako malo osmotrite svoju unutrašnjost, vidjećete da u toj osobi zrcalite svoje pozitivne emocije. Sada je jasnije zašto nakon određenog vremena osoba koja vas je oduševljavala svojom uglađenošću, odjednom počne da vas iritira. Šta se zapravo promijenilo: ta osoba ili vaše ogledanje u njoj?

U NLP-u kažemo da događaji oko nas nemaju značenje dok im ga mi ne damo. A damo ga na osnovu naših iskustava, uvjerenja i vrijednosti, generalizacije, filtriranja... Zato za neku osobu određeni događaj može biti traumatičan, a za nekoga ne. I u ovom slučaju mi zapravo samo ogledamo naše unutrašnje stanje. Kada ovo sve prihvatimo bit će nam lakše razumjeti zašto ne možemo promijeniti svijet. Odn. kako možemo promijeniti svijet. :) Samo posmatranjem našeg unutrašnjeg stanja. Kada promijenimo naše ogledanje, naše zrcaljenje, nekako čudesno će se i svijet oko nas promijeniti. Probajte, vrijedi!

36. Bog zna zašto je to dobro

Bez obzira šta se dešava u tvom životu, ti imaš mogućnost da izabereš kako ćeš to prihvatiti. Kada stekneš naviku da tražiš pozitivno u svemu, tvoj život će krenuti ka vrhuncu. To je jedan od najvećih zakona prirode"- Kaluđer koji je prodao svoj ferari

Postoje ljudi koji u svemu što se dešava traže skriveno značenje, no to vrlo često znači da traže izgovor kako ništa ne bi napravili. Jer, najlakše je reći "Bog zna zašto je to dobro" i prebaciti odgovornost na Boga, u ovom slučaju, nego pronaći nauk koji se krije iza nekih dešavanja. Iskreno vjerujem da nam se sve dešava sa razlogom i da Bog zaista zna zašto je to dobro jer se sve ionako dešava Njegovom voljom i određenjem. Međutim, ono što je skrivena ljepota u nečem što nas je zadesilo, bilo dobro ili loše, jeste poruka koju taj događaj ima za nas. Koja je to, na nama je da je otkrijemo. Stvari nećemo promijeniti samo izjavom "Bog zna zašto je to dobro", već i djelovanjem kako bi se stvari počele odvijati u našu korist. Kada student padne na ispitu i kaže sebi "Bog zna zašto je to dobro" i nastavi po starom, tj. ne trudeći se da nauči kako bi naredni put položio, onda kojem dobru treba da se nada? A kada taj isti student počne učiti sa zanimanjem i u knjigama pronađe stvari koje će mu kasnije dobro doći u određenim situacijama, onda "Bog zna zašto je to dobro" itekako ima smisla. Naravno, kada nas zadesi nešto što jako teško podnosimo i neko nam kaže da Bog zna zašto je to dobro, u tom trenutku nam to zvuči kao da neko ismijava našu muku. A nakon određenog vremena, kada emocije "sjednu na mjesto" i kada nam se počnu dešavati pozitivne stvari kojih možda ne bi bilo da nismo jedno vrijeme propatili, onda nam uzrečica s početka zna izmamiti i zadovoljni osmijeh. Zato je strpljenje važna lekcija kojoj se moramo naučiti. 

Ma koliko nam se stvari učinile teške u određenom trenutku, dobro je imati na umu da ni jedno stanje ne traje vječno i da obično traje onoliko koliko nam je potrebno da naučimo lekciju. Zato ja volim dešavanja i promjene. Jer su izvrsna prilika za učenje. Posebno jer svakodnevno radim sa ljudima i želim da kroz rad osjete da i ja kao terapeut prolazim kroz slična stanja. Zato ima smisla stara narodna "sit gladnom ne vjeruje". Ako zavidite ljudima za koje mislite da imaju divan život bez velikih oscilacija, pomislite samo kako su uskraćeni za priliku da uče i razvijaju se. Kada se vrtimo u našoj zoni komfora to je samo prividno korisno. Pravi život odvija se van te zone. Iako i stagnacija može biti iskušenje, mada nam se ne čini tako. Nekada dođe period kada nam se ništa ne dešava, nema napretka, planovi stoje i ništa ne radimo kako bi se pokrenuli. Ako steknemo naviku da tražimo pozitivno u svemu, kako nas savjetuje Robin Šarma, onda je i stagnacija prilika da malo presložimo svari, sagledamo naš život iz jedne druge perspektive, tzv. meta ili neutralne pozicije. Da rezimiramo šta smo do sada napravili, gdje smo trenutno a gdje želimo stići. 

Također, vrlo često čujem izjavu "sigurno me Bog mnogo voli kad me stavio na ovakvo iskušenje". I u ovom slučaju odgovornost prebacujemo na Boga i tom izjavom pokazujemo da nismo dovoljno spremni naučiti iz tog iskušenja. Vjerujem da nas Bog sve voli jednako, a iskušenja koja nam daje samo su put prema našoj boljoj i čistijoj verziji. Neko u određenom trenutku dobije teže, neko lakše zadatke. Neko prihvati lekcije sa zadovoljstvom i shvati njihovu svrhu, a neko se zapetlja i ne zna kako preuzeti odgovornost pa je lako prebaci na nekog drugog. Kao neko ko radi sa ljudima, vrlo često se nađem u situaciji da kada klijent želi odgovornost za svoje postupke staviti meni u ruke. To se dešava svima nama svakodnevno, a u coachingu i terapeutskom radu je malo više izraženo jer se radi o dobrovoljnom procesu gdje klijent očekuje od coacha ili terapeuta rješenja koja će mu promijeniti život. I kako očekuje rješenja, tako očekuje i da coach ili terapeut preuzme odgovornost ako nešto ne krene kako je planirano. 

I sama sam dovoljno puta bila u ulozi klijenta, često očekujući da mi se govori šta trebam raditi. Zato mogu i potvrditi da, kad god mi je rečeno šta trebam napraviti da mi život bude bolji, ja nisam napravila ništa. Zašto? Odgovor je jednostavan: nisam preuzimala odgovornost. Znala sam šta bih trebala napraviti ali nisam znala kako, koji resursi su mi potrebni, koja strategija funkcioniše... Bog zna zašto je dobro pa sam u jednom trenutku srela osobu koja mi je pokazala kako preuzeti odgovornost za svoje postupke i kako da odgovornost prema sebi bude moj glavni pokretač. 
Bog zna zašto je dobro što sad čitate ovaj tekst i što ćete se barem malo zamisliti o odgovornosti koju prebacujete na druge, tuđoj odgovornosti koju preuzimate na sebe, a dovoljno je teško i bez tog tereta, kao i o izgovorima koje svakodnevno govorite kako ne biste napravili promjenu.