Bez obzira šta se dešava u tvom životu, ti imaš mogućnost da izabereš kako ćeš to prihvatiti. Kada stekneš naviku da tražiš pozitivno u svemu, tvoj život će krenuti ka vrhuncu. To je jedan od najvećih zakona prirode"- Kaluđer koji je prodao svoj ferari
Postoje ljudi koji u svemu što se dešava traže skriveno značenje, no to vrlo često znači da traže izgovor kako ništa ne bi napravili. Jer, najlakše je reći "Bog zna zašto je to dobro" i prebaciti odgovornost na Boga, u ovom slučaju, nego pronaći nauk koji se krije iza nekih dešavanja. Iskreno vjerujem da nam se sve dešava sa razlogom i da Bog zaista zna zašto je to dobro jer se sve ionako dešava Njegovom voljom i određenjem. Međutim, ono što je skrivena ljepota u nečem što nas je zadesilo, bilo dobro ili loše, jeste poruka koju taj događaj ima za nas. Koja je to, na nama je da je otkrijemo. Stvari nećemo promijeniti samo izjavom "Bog zna zašto je to dobro", već i djelovanjem kako bi se stvari počele odvijati u našu korist. Kada student padne na ispitu i kaže sebi "Bog zna zašto je to dobro" i nastavi po starom, tj. ne trudeći se da nauči kako bi naredni put položio, onda kojem dobru treba da se nada? A kada taj isti student počne učiti sa zanimanjem i u knjigama pronađe stvari koje će mu kasnije dobro doći u određenim situacijama, onda "Bog zna zašto je to dobro" itekako ima smisla. Naravno, kada nas zadesi nešto što jako teško podnosimo i neko nam kaže da Bog zna zašto je to dobro, u tom trenutku nam to zvuči kao da neko ismijava našu muku. A nakon određenog vremena, kada emocije "sjednu na mjesto" i kada nam se počnu dešavati pozitivne stvari kojih možda ne bi bilo da nismo jedno vrijeme propatili, onda nam uzrečica s početka zna izmamiti i zadovoljni osmijeh. Zato je strpljenje važna lekcija kojoj se moramo naučiti.
Ma koliko nam se stvari učinile teške u određenom trenutku, dobro je imati na umu da ni jedno stanje ne traje vječno i da obično traje onoliko koliko nam je potrebno da naučimo lekciju. Zato ja volim dešavanja i promjene. Jer su izvrsna prilika za učenje. Posebno jer svakodnevno radim sa ljudima i želim da kroz rad osjete da i ja kao terapeut prolazim kroz slična stanja. Zato ima smisla stara narodna "sit gladnom ne vjeruje". Ako zavidite ljudima za koje mislite da imaju divan život bez velikih oscilacija, pomislite samo kako su uskraćeni za priliku da uče i razvijaju se. Kada se vrtimo u našoj zoni komfora to je samo prividno korisno. Pravi život odvija se van te zone. Iako i stagnacija može biti iskušenje, mada nam se ne čini tako. Nekada dođe period kada nam se ništa ne dešava, nema napretka, planovi stoje i ništa ne radimo kako bi se pokrenuli. Ako steknemo naviku da tražimo pozitivno u svemu, kako nas savjetuje Robin Šarma, onda je i stagnacija prilika da malo presložimo svari, sagledamo naš život iz jedne druge perspektive, tzv. meta ili neutralne pozicije. Da rezimiramo šta smo do sada napravili, gdje smo trenutno a gdje želimo stići.
Također, vrlo često čujem izjavu "sigurno me Bog mnogo voli kad me stavio na ovakvo iskušenje". I u ovom slučaju odgovornost prebacujemo na Boga i tom izjavom pokazujemo da nismo dovoljno spremni naučiti iz tog iskušenja. Vjerujem da nas Bog sve voli jednako, a iskušenja koja nam daje samo su put prema našoj boljoj i čistijoj verziji. Neko u određenom trenutku dobije teže, neko lakše zadatke. Neko prihvati lekcije sa zadovoljstvom i shvati njihovu svrhu, a neko se zapetlja i ne zna kako preuzeti odgovornost pa je lako prebaci na nekog drugog. Kao neko ko radi sa ljudima, vrlo često se nađem u situaciji da kada klijent želi odgovornost za svoje postupke staviti meni u ruke. To se dešava svima nama svakodnevno, a u coachingu i terapeutskom radu je malo više izraženo jer se radi o dobrovoljnom procesu gdje klijent očekuje od coacha ili terapeuta rješenja koja će mu promijeniti život. I kako očekuje rješenja, tako očekuje i da coach ili terapeut preuzme odgovornost ako nešto ne krene kako je planirano.
I sama sam dovoljno puta bila u ulozi klijenta, često očekujući da mi se govori šta trebam raditi. Zato mogu i potvrditi da, kad god mi je rečeno šta trebam napraviti da mi život bude bolji, ja nisam napravila ništa. Zašto? Odgovor je jednostavan: nisam preuzimala odgovornost. Znala sam šta bih trebala napraviti ali nisam znala kako, koji resursi su mi potrebni, koja strategija funkcioniše... Bog zna zašto je dobro pa sam u jednom trenutku srela osobu koja mi je pokazala kako preuzeti odgovornost za svoje postupke i kako da odgovornost prema sebi bude moj glavni pokretač.
Bog zna zašto je dobro što sad čitate ovaj tekst i što ćete se barem malo zamisliti o odgovornosti koju prebacujete na druge, tuđoj odgovornosti koju preuzimate na sebe, a dovoljno je teško i bez tog tereta, kao i o izgovorima koje svakodnevno govorite kako ne biste napravili promjenu.
Postoje ljudi koji u svemu što se dešava traže skriveno značenje, no to vrlo često znači da traže izgovor kako ništa ne bi napravili. Jer, najlakše je reći "Bog zna zašto je to dobro" i prebaciti odgovornost na Boga, u ovom slučaju, nego pronaći nauk koji se krije iza nekih dešavanja. Iskreno vjerujem da nam se sve dešava sa razlogom i da Bog zaista zna zašto je to dobro jer se sve ionako dešava Njegovom voljom i određenjem. Međutim, ono što je skrivena ljepota u nečem što nas je zadesilo, bilo dobro ili loše, jeste poruka koju taj događaj ima za nas. Koja je to, na nama je da je otkrijemo. Stvari nećemo promijeniti samo izjavom "Bog zna zašto je to dobro", već i djelovanjem kako bi se stvari počele odvijati u našu korist. Kada student padne na ispitu i kaže sebi "Bog zna zašto je to dobro" i nastavi po starom, tj. ne trudeći se da nauči kako bi naredni put položio, onda kojem dobru treba da se nada? A kada taj isti student počne učiti sa zanimanjem i u knjigama pronađe stvari koje će mu kasnije dobro doći u određenim situacijama, onda "Bog zna zašto je to dobro" itekako ima smisla. Naravno, kada nas zadesi nešto što jako teško podnosimo i neko nam kaže da Bog zna zašto je to dobro, u tom trenutku nam to zvuči kao da neko ismijava našu muku. A nakon određenog vremena, kada emocije "sjednu na mjesto" i kada nam se počnu dešavati pozitivne stvari kojih možda ne bi bilo da nismo jedno vrijeme propatili, onda nam uzrečica s početka zna izmamiti i zadovoljni osmijeh. Zato je strpljenje važna lekcija kojoj se moramo naučiti.
Ma koliko nam se stvari učinile teške u određenom trenutku, dobro je imati na umu da ni jedno stanje ne traje vječno i da obično traje onoliko koliko nam je potrebno da naučimo lekciju. Zato ja volim dešavanja i promjene. Jer su izvrsna prilika za učenje. Posebno jer svakodnevno radim sa ljudima i želim da kroz rad osjete da i ja kao terapeut prolazim kroz slična stanja. Zato ima smisla stara narodna "sit gladnom ne vjeruje". Ako zavidite ljudima za koje mislite da imaju divan život bez velikih oscilacija, pomislite samo kako su uskraćeni za priliku da uče i razvijaju se. Kada se vrtimo u našoj zoni komfora to je samo prividno korisno. Pravi život odvija se van te zone. Iako i stagnacija može biti iskušenje, mada nam se ne čini tako. Nekada dođe period kada nam se ništa ne dešava, nema napretka, planovi stoje i ništa ne radimo kako bi se pokrenuli. Ako steknemo naviku da tražimo pozitivno u svemu, kako nas savjetuje Robin Šarma, onda je i stagnacija prilika da malo presložimo svari, sagledamo naš život iz jedne druge perspektive, tzv. meta ili neutralne pozicije. Da rezimiramo šta smo do sada napravili, gdje smo trenutno a gdje želimo stići.
Također, vrlo često čujem izjavu "sigurno me Bog mnogo voli kad me stavio na ovakvo iskušenje". I u ovom slučaju odgovornost prebacujemo na Boga i tom izjavom pokazujemo da nismo dovoljno spremni naučiti iz tog iskušenja. Vjerujem da nas Bog sve voli jednako, a iskušenja koja nam daje samo su put prema našoj boljoj i čistijoj verziji. Neko u određenom trenutku dobije teže, neko lakše zadatke. Neko prihvati lekcije sa zadovoljstvom i shvati njihovu svrhu, a neko se zapetlja i ne zna kako preuzeti odgovornost pa je lako prebaci na nekog drugog. Kao neko ko radi sa ljudima, vrlo često se nađem u situaciji da kada klijent želi odgovornost za svoje postupke staviti meni u ruke. To se dešava svima nama svakodnevno, a u coachingu i terapeutskom radu je malo više izraženo jer se radi o dobrovoljnom procesu gdje klijent očekuje od coacha ili terapeuta rješenja koja će mu promijeniti život. I kako očekuje rješenja, tako očekuje i da coach ili terapeut preuzme odgovornost ako nešto ne krene kako je planirano.
I sama sam dovoljno puta bila u ulozi klijenta, često očekujući da mi se govori šta trebam raditi. Zato mogu i potvrditi da, kad god mi je rečeno šta trebam napraviti da mi život bude bolji, ja nisam napravila ništa. Zašto? Odgovor je jednostavan: nisam preuzimala odgovornost. Znala sam šta bih trebala napraviti ali nisam znala kako, koji resursi su mi potrebni, koja strategija funkcioniše... Bog zna zašto je dobro pa sam u jednom trenutku srela osobu koja mi je pokazala kako preuzeti odgovornost za svoje postupke i kako da odgovornost prema sebi bude moj glavni pokretač.
Bog zna zašto je dobro što sad čitate ovaj tekst i što ćete se barem malo zamisliti o odgovornosti koju prebacujete na druge, tuđoj odgovornosti koju preuzimate na sebe, a dovoljno je teško i bez tog tereta, kao i o izgovorima koje svakodnevno govorite kako ne biste napravili promjenu.
Nema komentara:
Objavi komentar