Iako inspiraciju lako nađem u svemu što me okružuje, samo pisanje i nije tako jednostavan čin. Nekad i više od 10 minuta sjedim ispred praznog papira i čekam da rečenice krenu. A kad krenu, ponekad ih je tako teško uhvatiti, prsti nisu tako brzi da stignu kucati sve što misli donesu.
Danas mi je bilo posebno teško početi sa pisanjem. Šta reći i napisati o tituli pri čijem izgovoru se sve kaže? Kada izgovorite ta 2 jednostavna, najjednostavnija sloga - MAMA - vi ste u tom trenutku izrekli najveću mudrost koja se ne može zapisati u tomovima i tomovima knjiga, najveću ljubav koju ne može opisati ni najduža ljubavna pjesma i najveću snagu koju ne posjeduje ni najjači čovjek na Planeti.
Ubijeđena sam da i prije nego dođemo na ovaj svijet za sebe odaberemo roditelje po našoj mjeri. Isto tako, Onaj koji o svemu brine, pobrine se i da dobijemo roditelje koji će na našem životnom putu biti naši najbolji učitelji, pa makar ih nikad ne vidjeli jer su smatrali da je dijete samo prepreka na njihovom životnom putu.
Inspiraciju za ovaj post pronašla sam u jednoj hrabroj mamu, koja se, dok ovo pišem, bori da njena djevojčica dobije djetinjstvo kakvo zaslužuje, uprkos medicinskim dijagnozama po kojima nije trebala ni živjeti. Ta MAMA je cijeli svoj život podredila samo jednom trenutku: onom kada će se njeno dijete osloniti na svoje noge i napraviti prvi samostalni korak. Za tu MAMU ne znače ništa skupe igračke, najnoviji laptop ili smartphone, ona sanja o kolicima koje će njenom djetetu obezbijediti lakši pristup i jednostavniji život. O toj MAMI znamo svi, jer jednu takvu MAMU nosimo svi u sebi, bilo da smo ostvareni kao roditelji ili ne.
Koliko je snage u ulozi mame, potvrdila je i nauka, a sve religije su je uvrstile u sami vrh našeg duhovnog rasta i potvrde kao vjernika. Poštovati roditelje, a posebno majku je imperativ u svakoj svetoj knjizi. Vjerovatno jer je i sama uloga majke sveta.
I dok ovo pišem osjećam da šta god napisala to ne može ni "opepelit'" veličini mame. Zato ću kopirati današnji status Zarine MAME, žene koja me svakodnevno podsjeti da samo majka može biti tako hrabra i koja me podsjeti da zahvalim Bogu na svim iskušenjima kojih me, kao majku, poštedio.
Ubijeđena sam da i prije nego dođemo na ovaj svijet za sebe odaberemo roditelje po našoj mjeri. Isto tako, Onaj koji o svemu brine, pobrine se i da dobijemo roditelje koji će na našem životnom putu biti naši najbolji učitelji, pa makar ih nikad ne vidjeli jer su smatrali da je dijete samo prepreka na njihovom životnom putu.
Inspiraciju za ovaj post pronašla sam u jednoj hrabroj mamu, koja se, dok ovo pišem, bori da njena djevojčica dobije djetinjstvo kakvo zaslužuje, uprkos medicinskim dijagnozama po kojima nije trebala ni živjeti. Ta MAMA je cijeli svoj život podredila samo jednom trenutku: onom kada će se njeno dijete osloniti na svoje noge i napraviti prvi samostalni korak. Za tu MAMU ne znače ništa skupe igračke, najnoviji laptop ili smartphone, ona sanja o kolicima koje će njenom djetetu obezbijediti lakši pristup i jednostavniji život. O toj MAMI znamo svi, jer jednu takvu MAMU nosimo svi u sebi, bilo da smo ostvareni kao roditelji ili ne.
Koliko je snage u ulozi mame, potvrdila je i nauka, a sve religije su je uvrstile u sami vrh našeg duhovnog rasta i potvrde kao vjernika. Poštovati roditelje, a posebno majku je imperativ u svakoj svetoj knjizi. Vjerovatno jer je i sama uloga majke sveta.
I dok ovo pišem osjećam da šta god napisala to ne može ni "opepelit'" veličini mame. Zato ću kopirati današnji status Zarine MAME, žene koja me svakodnevno podsjeti da samo majka može biti tako hrabra i koja me podsjeti da zahvalim Bogu na svim iskušenjima kojih me, kao majku, poštedio.
DA ZNAJU...
Da "oni" znaju koliko košta
jedan melem za dječiju ranu,
milion osmjeha i ljubavi samo
u svakom njihovom bolnom danu.
Da "oni" znaju koliko vrijedi
jedan pokret zgrčene ruke
milion dodira od snova vrijednih
da odagna te strašne muke.
Da "oni" znaju koliko boli
otkucaj svaki bolesnog srca
sve zore života jednog
svu ljepotu i svjetlost sunca.
Al ne znaju...i nikada neće.
Ljubav se istim brojem broji.
Gdje god žive dobri ljudi,
tamo ne žive "moji" i "tvoji".
Tamo samo ljubav postoji!
...Ma imam ja pravo na suze...i na tugu. Pa šta?
Sazdana sam i ja od iste građe kao i drugi. Samo što smo moja Velika Junakinja
i ja od "žilavije japije" kako je davno jednom, rekla za nas dvije,
gospođa Fahrija Skokić.
Ali i moja koža kad se zareže, ja krvarim. I moja bol
kad postane nesnosna, ja plačem.
A bol me boli samo od bezosjećajnosti. Od čudnih,
sračunatih i bezobraznih osoba. Ne od ljudi, jer ljudi, bar ja tako mislim,
ljudi su ljudi. Ne zvijeri, ne hijene nemilosredne i ljigave.
LJUDI mi uliju snagu i ljubav. Za svaki dan. I na svaku
dobrotu, pokušam da odgovorim isto tako dobrim. Negdje, nekome, u nečemu.
I sve je prosto u životu:
DVIJE STVARI NIKADA NE OSTAVLJAJ ZA SUTRA - DA SE
TRUDIŠ I DA UČINIŠ DOBRO DJELO... JER SAMO ZA DANAŠNJI DAN ZNAMO DA GA IMAMO I
DA SMO ŽIVI, A HOĆEMO LI I SUTRA...TO NE ZNAMO.
I ne plačem ja što sam slaba. Ne. Ja plačem
što..."Imam ja svoje snove mama, samo neću da ti ispličam, onda ćeš ti
biti tužna".
Ispuniću ja njene snove. Od najžilavije sam ja
"japije". Nema tog zida koji će odoljeti. Nema barikade koja će
izdržati. Mati sam ja. A metere su svijet. Sve. Borba. Volja. Snaga. Upornost.
Inat. Trpljenje. Matere su pobjeda. Oduvijek i zauvijek.
Mojoj Hrabroj Velikoj Ljubavi.
Put male Zare ka zvijezdama možete pratiti na fb stranici: https://www.facebook.com/zarakazvjezdama
Nema komentara:
Objavi komentar