Igre nisu rezervirane samo za djecu. Naprotiv, za igrama češće posežu odrasli, a igre odraslih znaju biti daleko maštovitije nego igre djece. Možda i sami trenutno igrate neku igru koje niste svjesni, ili birate da je ne budete svjesni, kako ne biste morali preuzeti odgovornost za svoje postupke i postali vlastiti režiser svog života.
Kroz rad sa ljudima skoro svakodnevno se susrećem sa "igračima". Ustvari, svi smo na neki način igrači. Samo što se neki od nas, baš poput djece, zaigraju, užive u igru, pa počesto pomiješaju realitet sa svijetom mašte. Takve ljude je lako prepoznati. Čvrsto se drže svojih stavova bez imalo volje i želje da nešto u životu promijene na bolje. Ne zbog toga što ne znaju kako, već zbog toga što su predugo u svojoj zoni komfora i samo mali korak izvan zone za njih bi značio kraj igre iz koje bi izašli kao gubitnici. U stvarnom svijetu znamo da to nije istina. U stvarnom svijetu znamo da samo izlaz iz zone komfora, svojevoljno napuštanje igre, može dovesti do ličnog razvoja i odbacivanja beskorisnih mapa.
Koju igru vi igrate? Prilično sam sigurna da ste svi sad pomislili "ja sam velika/i da bih se igrala/o!" Kada klijentu postavim nekoliko jednostavnih pitanja prilikom prvog coaching susreta, u početku neizostavno slušam o tome šta kod nje ili njega valja, kako mu nije jasno odakle problemi u privatnom životu, poslu ili u odnosima sa drugim ljudima, kada je on, eto, tako susretljiv, tolerantan, pažljiv, pun razumijevanja za druge itd. I, naravno, krivac je uvijek negdje tamo, izvan klijentovog sistema igre, a on neshvaćeni heroj koji pokušava spasiti svijet. Trebam li opisivati zdravstvene probleme koji idu uz to? Ok, samo nekoliko njih kao primjer: ukočenost ramenog pojasa, visok krvni pritisak, glavobolja, paradentoza... Sve zvuči ljepše od ljepšeg. I čini igru ozbiljnijom. A tek što je dobar alibi da se ne mora ništa uraditi. "Ne mogu, ja sam bolestan. Ukočila me kičma." ;)
Rasvijetliti i osvijestiti igre koje igramo, kao i zdravstvene tegobe koje nam služe kao moćne igračke u svojim manipulativnim igrama može biti veoma opasno. Ali i oslobađajuće. Kada ispustimo igračke, tj. tegobe za koje smo se grčevito držali jer su nam omogućavale neometan tok igre i stavljale nas u centralni položaj, sjedamo u vlastitu režisersku stolicu i počnemo živjeti pravi život.
Isto tako, veliki je rizik rasvijetliti te igre kod drugih, pogotovo nama bliskih osoba. Često dođe i do prekida prijateljstva, jer kad jednom rasvijetlite igru, niste zanimljiv suigrač, ne pristajete na manipulaciju, konfrontirate igrača i kao bumerang mu u lice vraćate svaku bačenu igračku koja mu je do tada služila kao opravdanje.
Razumijete li sada da igre nisu tako bezazlene kao što im naziv govori? Jeste li odabrali igru koju ćete prestati igrati?
Nema komentara:
Objavi komentar