Zanimljivo je biti roditelj! Ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što ste svakodnevno u prilici biti u svojevrsnoj sociološkoj laboratoriji gdje se susreću različiti stavovi i čine zanimljive spojeve. Međutim, roditeljstvo i boravak u takvoj jednoj laboratoriji često nam malo zamagli svijest na način da olako svoje stavove posmatramo kao jedine ispravne, a često upadamo u "Ja to ne bih nikad (tako)" zamku. Volim pisati iz svog ličnog iskustva, a posebno volim pisati o nečemu što sam iskusila i, hvala Bogu, odbacila kao nekorisnu mapu. I sama sam nekad prijekorno gledala mamu koja djetetu daje flašicu pobjedonosno ističući činjenicu da ja, eto, dojim. Ili mame koje voze djecu u kolicima dok ja svoje nosim. Ja pametnija i bolja mama, valjda. Hvala Bogu na neprocjenjivom iskustvu troje djece, širenju svijesti i razbijanju ličnih predrasuda!
Kada jednom upadnete u "ja ne bih nikad zamku", iz nje se teško izvlačite i potrebno je puno rada na sebi da tu zamku uočite. Otežava i činjenica da su i drugi koji su u sličnoj zamci jednako tako nesvjesni i olako potežu za "ja to ne bih nikad" rečenicom. Zatim se stvara začarani krug koji umjesto da služi kao krug podrške, postaje poligon za izbacivanje svih vlastitih frustracija, slabosti i osjećaja da nismo dovoljno dobri roditelji kakve nas okolina očekuje!
Roditeljstvo sam uzela kao primjer jer sam najčešće u tim raspravam slušala i govorila kako ja to ne bih nikad tako, ja bih drugačije, moja djeca to rade drugačije itd, ali slična situacija je i u drugim oblastima života. Npr. partnerstvu,: "Ja to nikad ne bih trpila, ja bih to ovako..." odlukama o promjeni posla: "Ja nikad ne bih promijenila posao" , načina života: "Ja nikad ne bih ošišala kosu"... Olako potežemo za "ja to ne bih nikad" frazom. A šta se krije iza toga? Sigurna sam da ste primijetili da se iza svake fraze koju sam navela krije zapravo naša lična nesigurnost. A zatim i strah. Nesigurnost jer ne vjerujemo dovoljno sebi, a strah jer se bojimo promjena. Postoji i doza egoističnosti, uvjerenosti da smo zato što to ne bismo nikad, malčice bolji od onog koji je to napravio. Pa kad se sve to pomiješa dobijemo situaciju gdje osoba pobjedonosno izgovara "ja to ne bih nikad", pokušavajući umanjiti vrijednost druge osobe, a sebe istaći jer to "nikad" obično prati i povišen i nadmen ton, koji ima za cilj uvećati osobu koja to izgovara, obično samo u svojim očima.
Vratiću se na roditeljstvo jer sam ga već uzela kao primjer. Kad naredni put mami koja hrani dijete na flašicu, ili mu daje mobitel u ruke da bi ga zabavila, zaustite da kažete "ja to ne bih nikad tako" pomislite kakvo to nezadovoljstvo zapravo iz vas progovara? I pokušajte naći barem tri opravdanja zašto ona radi to što radi. Tri opravdanja su lagan zadatak i uvjerena sam da ćete ih pronaći bez problema, a i vama će pomoći da se oslobodite stega savršenog roditelja. S druge strane, ako ste u situaciji da često slušate "ja to ne bih nikad", a to se najčešće događa kada ste po prvi put roditelj, imajte na umu jednu činjenicu: vaše roditeljstvo je vaša stvar. I ako ćete uživanje u njemu zamijeniti ugađanjem svakome ko to ne bi nikad tako napravio, zapitajte se koja je to potreba u vama ostala nezadovoljena pa je pokušavate zadovoljiti tako da ćete se truditi biti roditelj po mjeri okoline? Budite roditelj po mjeri svog djeteta! A onima koji vam kažu "ja to ne bih nikad", samo odgovorite "šteta za tebe". I vozdra! ;)
Kada jednom upadnete u "ja ne bih nikad zamku", iz nje se teško izvlačite i potrebno je puno rada na sebi da tu zamku uočite. Otežava i činjenica da su i drugi koji su u sličnoj zamci jednako tako nesvjesni i olako potežu za "ja to ne bih nikad" rečenicom. Zatim se stvara začarani krug koji umjesto da služi kao krug podrške, postaje poligon za izbacivanje svih vlastitih frustracija, slabosti i osjećaja da nismo dovoljno dobri roditelji kakve nas okolina očekuje!
Roditeljstvo sam uzela kao primjer jer sam najčešće u tim raspravam slušala i govorila kako ja to ne bih nikad tako, ja bih drugačije, moja djeca to rade drugačije itd, ali slična situacija je i u drugim oblastima života. Npr. partnerstvu,: "Ja to nikad ne bih trpila, ja bih to ovako..." odlukama o promjeni posla: "Ja nikad ne bih promijenila posao" , načina života: "Ja nikad ne bih ošišala kosu"... Olako potežemo za "ja to ne bih nikad" frazom. A šta se krije iza toga? Sigurna sam da ste primijetili da se iza svake fraze koju sam navela krije zapravo naša lična nesigurnost. A zatim i strah. Nesigurnost jer ne vjerujemo dovoljno sebi, a strah jer se bojimo promjena. Postoji i doza egoističnosti, uvjerenosti da smo zato što to ne bismo nikad, malčice bolji od onog koji je to napravio. Pa kad se sve to pomiješa dobijemo situaciju gdje osoba pobjedonosno izgovara "ja to ne bih nikad", pokušavajući umanjiti vrijednost druge osobe, a sebe istaći jer to "nikad" obično prati i povišen i nadmen ton, koji ima za cilj uvećati osobu koja to izgovara, obično samo u svojim očima.
Vratiću se na roditeljstvo jer sam ga već uzela kao primjer. Kad naredni put mami koja hrani dijete na flašicu, ili mu daje mobitel u ruke da bi ga zabavila, zaustite da kažete "ja to ne bih nikad tako" pomislite kakvo to nezadovoljstvo zapravo iz vas progovara? I pokušajte naći barem tri opravdanja zašto ona radi to što radi. Tri opravdanja su lagan zadatak i uvjerena sam da ćete ih pronaći bez problema, a i vama će pomoći da se oslobodite stega savršenog roditelja. S druge strane, ako ste u situaciji da često slušate "ja to ne bih nikad", a to se najčešće događa kada ste po prvi put roditelj, imajte na umu jednu činjenicu: vaše roditeljstvo je vaša stvar. I ako ćete uživanje u njemu zamijeniti ugađanjem svakome ko to ne bi nikad tako napravio, zapitajte se koja je to potreba u vama ostala nezadovoljena pa je pokušavate zadovoljiti tako da ćete se truditi biti roditelj po mjeri okoline? Budite roditelj po mjeri svog djeteta! A onima koji vam kažu "ja to ne bih nikad", samo odgovorite "šteta za tebe". I vozdra! ;)
Nema komentara:
Objavi komentar