Kada spomenemo sjenu, svi je (osim Petra Pana i pokojeg maštovitog djeteta) doživljavamo kao dio nas.
A kada spomenemo sjenu, onaj mračni dio nas, nastupi tišina. "Zašto to potenciraš? Šta želiš izazvati?" - pitaju me.
Postoji u toj sjeni nešto toliko mračno da je gotovo svi žele negirati. Međutim, baš kao i sjena nastala zbog položaja sunca i koja nas prati većim dijelom dana, i ova je uz nas- neprestano. U nju potiskujemo sve ono za šta ne želimo da se zna, sve ono što poričemo a dio je nas, sve ono čega se stidimo...
Sam pojam sjene prvi je upotrijebio Jung, označivši time sumu svih odbijenih područja stvarnosti koje čovjek ne vidi kod sebe samog, ili ne želi vidjeti pa ih zato nije ni svjestan. Međutim, to što odbijamo vidjeti ne znači da to ne postoji. I još manje ne znači da ne djeluje na nas. Sve je to dio polariteta u kojem i dobro i zlo imaju svoje mjesto, ne isključuju jedno drugo niti je jedno jače u odnosu na drugo.
Kako nastaje sjena? Sve ono što ne želimo biti, što negiramo da postoji u nama, a posebno ono po čemu ne želimo da nas drugi prepoznaju, ono što ne želimo živjeti, sve to stvara našu sjenu. Sjena zapravo predstavlja sjenu naše svjesnosti. Moramo se dobro potruditi da ne vidimo šta smo tamo sklonili. I toliko se dobro trudimo da na kraju i ubijedimo sebe da ono loše u nama zaista i ne postoji. Tako sve manifestacije koje proizlaze iz sjene skloni smo projektovati na neko zlo u svijetu, na nešto izvan nas. A ta projekcija ima samo jedno značenje: strah da ćemo to zlo zapravo pronaći u nama. Možda baš zato i sam pomen sjene budi u nama strah. To i ne čudi ako uzmemo u obzir da se ona sastoji isključivo od onih dijelova stvarnosti koje smo odgurnuli od sebe, ne želimo ih živjeti niti priznati da su dio nas. Sjena je simbol onoga za šta smo uvjereni da treba nestati sa ovog svijeta i da će naš život biti bolje onda kada toga ne bi bilo. Ali, kao što je polaritet zapravo jedinstvo, tako i postojanje sjene znači jedinstvo za nas. Ona sadrži upravo ono što nedostaje nama, a i svijetu, da bi ozdravili. Sjena nas čini bolesnima, ali susret s njom liječi. To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja.
Simptomi bolesti tako postaju znakovi na putu prema ozdravljenju, jer predstavljaju principe koje ne živimo, a trebali bi. Sjećate se da sam u prošlom postu govorila o porukama koje nam tijelo šalje kroz bolesti i simptome. Kada prepoznate znakove, suočite se sa svojom sjenom, onda ste spremni i na ozdravljenje. Sjene se ne treba plašiti. Treba je prihvatiti kao dio nas, omogućiti joj postojanje ne negirajući je, i učiti iz nje. To jeste cjeloživotno učenje, ali na kraju je i jedino za koje sa sigurnošću možete reći da je vrijedilo jer ćete spoznati (i iscijeliti) sebe.
A kada spomenemo sjenu, onaj mračni dio nas, nastupi tišina. "Zašto to potenciraš? Šta želiš izazvati?" - pitaju me.
Postoji u toj sjeni nešto toliko mračno da je gotovo svi žele negirati. Međutim, baš kao i sjena nastala zbog položaja sunca i koja nas prati većim dijelom dana, i ova je uz nas- neprestano. U nju potiskujemo sve ono za šta ne želimo da se zna, sve ono što poričemo a dio je nas, sve ono čega se stidimo...
Sam pojam sjene prvi je upotrijebio Jung, označivši time sumu svih odbijenih područja stvarnosti koje čovjek ne vidi kod sebe samog, ili ne želi vidjeti pa ih zato nije ni svjestan. Međutim, to što odbijamo vidjeti ne znači da to ne postoji. I još manje ne znači da ne djeluje na nas. Sve je to dio polariteta u kojem i dobro i zlo imaju svoje mjesto, ne isključuju jedno drugo niti je jedno jače u odnosu na drugo.
Kako nastaje sjena? Sve ono što ne želimo biti, što negiramo da postoji u nama, a posebno ono po čemu ne želimo da nas drugi prepoznaju, ono što ne želimo živjeti, sve to stvara našu sjenu. Sjena zapravo predstavlja sjenu naše svjesnosti. Moramo se dobro potruditi da ne vidimo šta smo tamo sklonili. I toliko se dobro trudimo da na kraju i ubijedimo sebe da ono loše u nama zaista i ne postoji. Tako sve manifestacije koje proizlaze iz sjene skloni smo projektovati na neko zlo u svijetu, na nešto izvan nas. A ta projekcija ima samo jedno značenje: strah da ćemo to zlo zapravo pronaći u nama. Možda baš zato i sam pomen sjene budi u nama strah. To i ne čudi ako uzmemo u obzir da se ona sastoji isključivo od onih dijelova stvarnosti koje smo odgurnuli od sebe, ne želimo ih živjeti niti priznati da su dio nas. Sjena je simbol onoga za šta smo uvjereni da treba nestati sa ovog svijeta i da će naš život biti bolje onda kada toga ne bi bilo. Ali, kao što je polaritet zapravo jedinstvo, tako i postojanje sjene znači jedinstvo za nas. Ona sadrži upravo ono što nedostaje nama, a i svijetu, da bi ozdravili. Sjena nas čini bolesnima, ali susret s njom liječi. To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja.
Simptomi bolesti tako postaju znakovi na putu prema ozdravljenju, jer predstavljaju principe koje ne živimo, a trebali bi. Sjećate se da sam u prošlom postu govorila o porukama koje nam tijelo šalje kroz bolesti i simptome. Kada prepoznate znakove, suočite se sa svojom sjenom, onda ste spremni i na ozdravljenje. Sjene se ne treba plašiti. Treba je prihvatiti kao dio nas, omogućiti joj postojanje ne negirajući je, i učiti iz nje. To jeste cjeloživotno učenje, ali na kraju je i jedino za koje sa sigurnošću možete reći da je vrijedilo jer ćete spoznati (i iscijeliti) sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar