utorak, 20. listopada 2015.

35. Kad će profunkcionisati

Često me klijenti pitaju kada će metoda koju koristim početi djelovati. Često se desi i da se razočaraju kada metoda ne djeluje odmah i zauvijek otkloni teškoće s kojima su došli. Svakodnevno ponavljanje pozitivnih afirmacija teško da će dovesti do promjene ako se oslonite samo na ponavljanje, a otkrivanje uzroka (post o sjeni) zapostavite. 

Zato koristim metaforu sa glavicom luka, gdje je naše JA srž glavice luka, a svaki sloj oko srži predstavlja naša uvjerenja, tegobe, odnose sa drugim ljudima i sve ono što je zapravo život. Pa baš kao što skidamo sloj po sloj da dođemo do srži, a često se dešava i da plačemo dok gulimo luk, tako i proces izlječenja i promjene ne može se desi preko noći već je potrebno određeno vrijeme, a često i suze kako bi se došlo do našeg najčistijeg Ja. I kako je glavici luka potrebno vrijeme da se formira, tako ni tegobe ne nastaju preko noći već se problemi godinama talože i slažu u slojeve. Zašto onda očekujete da se i preko noći riješe?

Proces rađanja novog Ja lijepo je opisala Elif Šafak u knjizi 40 pravila ljubavi, gdje 11to pravilo glasi: 
Babice možda najbolje znaju da bez boli majka ne može roditi, jer se put novorođenčetu, bez boli, ne može otvoriti. Isto tako, pri rađanju novog Ja, mora biti boli. Ilovača samo u jakoj vatri postaje čvrsta i otporna. Ljubav je moguće spoznati i upotpuniti samo kroz bol. 

Već je i naučno dokazano da prirodni proces dolaska djeteta na svijet ima svoju ogromnu ulogu. Dokazane su koristi od bebinog "puzanja" da izađe van, prvog stvarnog napora da za sebe nešto uradi. Međutim, baš kao što sve češće mlade majke biraju lakše i manje bolne načine poroda, tako i za ličnu promjenu biramo da ne napravimo nešto što bi nam zadalo napora. I onda se razočaramo jer instant savjeti "kako promijeniti život u 3 koraka" ne daju rješenje kakvo smo zamislili. 

Naravno, niko ne voli bol. I sama pomisao na nju stvara neugodu. Zbog toga i odlažemo promjenu. Zbog toga i trpimo bol koju poznajemo jer nam niko ne garantuje da nas promjena neće boljeti još više. Niko ne garantuje da proces može proći bez boli, ali vam lično garantujem da se bol rađanja novog JA brže zaboravi nego porođajni bolovi. Zato što je slast novog JA veća. Međutim, ne postoji čarobni štapić koji će jednim zamahom otjerati sve ono što vam stvara blokade u životu, sve strahove, traume i kočnice, niti jednim zamahom može poput vile koja je Pepeljugu pretvorila u zanosnu princezu, vas pretvoriti u osobu iz (vaših) snova. To je rudarski posao koji isključivo zavisi od vas samih. Potrebno je da ste odlučni da želite napraviti promjenu. I, već sam to nekoliko puta isticala u postovima, potrebno je da ste spremni uložiti vrijeme, energiju i novac u stvaranje novog JA. 

Niko ne kaže da je lako. Niko ne kaže da nije bolno. Ali vam niko ne može reći i da se ulaganje ne isplati. Istina, tempo života zahtijeva brže metode sa efikasnim rezultatima. Pa ako niste od onih koji smatraju da je cool imati psihoterapeuta ili psihoanalitičara kod kojeg ćete godinama ići, napravit ćete dobru strategiju kako se u što kraće vrijeme i bez puno novca osloboditi tereta koji vas koči da napredujete i vrlo brzo uživati u svom novom i lakšem Ja. 


nedjelja, 11. listopada 2015.

34. Postoji li život prije smrti?

Izgleda kao da se mali broj ljudi bavi pitanjem postoji li život prije smrti? Toliko smo zaokupljeni time da saznamo šta nas očekuje nakon smrti, gdje i da li uopšte negdje idemo, hoćemo li se vratiti i u kojem obliku, za sve što nam se dešava olakšanje pronalazimo u „utjehi“ da će u drugom životu biti bolje... A onda se iz budućih života prebacimo u prošle, pa tamo tražimo uzrok za sve što nam sad ne valja. Krivimo karmu za neuspjeh, loše odnose, nerad... Međutim, činjenica je da, kada ne znamo šta ćemo sa ovim životom, naš fokus prebacimo na prošle i buduće živote. Kao, šta ćemo raditi u narednom životu? I, da li smo u prošlom životu bili neki vladari, pa sad ispaštamo zbog nepoštene vladavine? 


Šta vam ovo govori? Da nismo sada i ovdje. Da zatvaramo oči očekujući da se problemi riješe sami od sebe, pa makar u nekom budućem životu, kada se nećemo sjećati šta nas je mučilo i kada ćemo biti neka bolja verzija sebe. Dok pišem ovo osjećam se glupo. Jer mi pada na pamet zakon karme, da, ako nismo naučili neke važne lekcije, one će se neminovno ponoviti, već u ovom životu. Besmisleno je čekati neki drugi život, u kojem ćemo opet biti stavljeni pred iskušenja koja nas trebaju podučiti nečemu, a onda se opet vraćati u prošle živote da otkrijemo šta to vučemo, a stvara nam poteškoće. Ok, već sam se dovoljno zapetljala. :)

Već sam nekoliko puta pisala da energija teče tamo gdje je usmjerena naša pažnja, tamo gdje je naš fokus. Pa ako je vaša odluka da svoju pažnju usmjerite na nešto što je prošlo (ako ga je uopšte i bilo), poput prošlih života, ili na nešto za šta ne postoji dokaz da će se desiti, poput budućih života, onda sigurno nećete biti iznenađeni činjenicom da nemate energije živjeti stvarni život koji vam se upravo dešava. Kako bi bilo da, za promjenu, fokus usmjerite na sebe, sada i ovdje? Da malo pogledate na sebe iz „Ja“ pozicije? Dajte sebi samo jedan minut i postanite svjesni onoga što osjećate u svom tijelu, misli koje vam prolaze kroz glavu dok čitate moj blog, emotivnog stanja u kojem se nalazite. Kako bi bilo da postanete svjesni mjesta na kojem trenutno sjedite, prostorije u kojoj se nalazite, boje zidova ili tkanine namještaja? Recite sebi „ja sam ovdje, u ovoj prostoriji“ i osjetit ćete čistu svjesnost. Sjećam se svog prvog „osvješćivanja“ na kursu kvantne harmonizacije. Bio je to osjećaj kao da sam do tada lagano sanjarila, a onda me neko dotakao i ja sam odjednom postala svjesna svega oko mene i mene same u svemu tome. Nevjerovatan osjećaj, totalno drugačiji od samog posmatranja objekata oko sebe. Postati svjestan okruženja je osjećaj pripadnosti tom okruženju. To je ona „Ja“ pozicija iz koje posmatramo sebe. Poput djeteta koje prvi put vidi svoj odraz u ogledalu. Samo posmatramo, bez osude ili pohvale onog što vidimo. Jer i samo posmatranje može postići dobar učinak, poput aktivnog slušanja bez vlastite interpretacije. Pokušajte, vrijedi. 

četvrtak, 1. listopada 2015.

33. Sjena - kako njome upravljati

Kada spomenemo sjenu, svi je (osim Petra Pana i pokojeg maštovitog djeteta) doživljavamo kao dio nas. 
A kada spomenemo sjenu, onaj mračni dio nas, nastupi tišina. "Zašto to potenciraš? Šta želiš izazvati?" - pitaju me. 

Postoji u toj sjeni nešto toliko mračno da je gotovo svi žele negirati. Međutim, baš kao i sjena nastala zbog položaja sunca i koja nas prati većim dijelom dana, i ova je uz nas- neprestano. U nju potiskujemo sve ono za šta ne želimo da se zna, sve ono što poričemo a dio je nas, sve ono čega se stidimo... 
Sam pojam sjene prvi je upotrijebio Jung, označivši time sumu svih odbijenih područja stvarnosti koje čovjek ne vidi kod sebe samog, ili ne želi vidjeti pa ih zato nije ni svjestan. Međutim, to što odbijamo vidjeti ne znači da to ne postoji. I još manje ne znači da ne djeluje na nas. Sve je to dio polariteta u kojem i dobro i zlo imaju svoje mjesto, ne isključuju jedno drugo niti je jedno jače u odnosu na drugo. 

Kako nastaje sjena? Sve ono što ne želimo biti, što negiramo da postoji u nama, a posebno ono po čemu ne želimo da nas drugi prepoznaju, ono što ne želimo živjeti, sve to stvara našu sjenu. Sjena zapravo predstavlja sjenu naše svjesnosti. Moramo se dobro potruditi da ne vidimo šta smo tamo sklonili. I toliko se dobro trudimo da na kraju i ubijedimo sebe da ono loše u nama zaista i ne postoji. Tako sve manifestacije koje proizlaze iz sjene skloni smo projektovati na neko zlo u svijetu, na nešto izvan nas. A ta projekcija ima samo jedno značenje: strah da ćemo to zlo zapravo pronaći u nama. Možda baš zato i sam pomen sjene budi u nama strah. To i ne čudi ako uzmemo u obzir da se ona sastoji isključivo od onih dijelova stvarnosti koje smo odgurnuli od sebe, ne želimo ih živjeti niti priznati da su dio nas. Sjena je simbol onoga za šta smo uvjereni da treba nestati sa ovog svijeta i da će naš život biti bolje onda kada toga ne bi bilo. Ali, kao što je polaritet zapravo jedinstvo, tako i postojanje sjene znači jedinstvo za nas. Ona sadrži upravo ono što nedostaje nama, a i svijetu, da bi ozdravili. Sjena nas čini bolesnima, ali susret s njom liječi. To je ključ razumijevanja bolesti i ozdravljenja. 

Simptomi bolesti tako postaju znakovi na putu prema ozdravljenju, jer predstavljaju principe koje ne živimo, a trebali bi. Sjećate se da sam u prošlom postu govorila o porukama koje nam tijelo šalje kroz bolesti i simptome. Kada prepoznate znakove, suočite se sa svojom sjenom, onda ste spremni i na ozdravljenje. Sjene se ne treba plašiti. Treba je prihvatiti kao dio nas, omogućiti joj postojanje ne negirajući je, i učiti iz nje. To jeste cjeloživotno učenje, ali na kraju je i jedino za koje sa sigurnošću možete reći da je vrijedilo jer ćete spoznati (i iscijeliti) sebe.