petak, 10. ožujka 2017.

43. Let it grow

Dugo me nije bilo. A nije da je bilo zatišje. Čak naprotiv, dešavala se (a dešava se i dalje) prava bura. Bura kreativnosti, bura aktivnosti, bura koja donosi promjene, bura koju svako sebi treba omogućiti barem jednom u životu.
I nije da nisam pisala. Jesam, i pišem još uvijek. Puno. Ali bio je jedan period kad je ono što je zapisano trebalo da ostane skriveno jer je imalo značenje samo za mene. Sad je ponovo došlo vrijeme, i radujem se zbog toga, da ponovo pišem i za vas. Tema je puno. Da ne znam odakle da krenem.
Danas sam dobila jedan divan mail. Promovirana sam u NLP Master Trenera. Skakala sam od radosti. Vrištala. Pisala svima za koje znam da će se radovati sa mnom. I otišla na ručak sa dragom prijateljicom Kristinom. A onda napravila prvi fb live. :) Još me drma trema od tog "podviga". Moji raniji izlasci iz zone komfora nisu bili tako dramatični. Ovaj jeste, i to toliko da se ne usudim ponovo pogledati snimak.
I evo, sad razmišljam, šta je potrebno da bismo osjećali zadovoljstvo u životu? Koliko je to nešto što će nam omogućiti potvrdu da ono što radimo vrijedi. Prvo i možda jedino: dozvoliti sebi da kažemo "ja to zaslužujem". Bez grižnje savjesti, bez unutarnjeg glasa koji kaže "zaslužuješ, aha, kako da ne!". Utišajte ga, isključite, dajte mu glas Paje Patka! Samo mu ne vjerujte! Jer da, ja to zaslužujem. I osjećam se dobro zbog toga!
Pomislila sam danas koliko sam sebe dala proteklih nekoliko godina, u nadi da će to biti prepoznato i da će se moji snovi početi ostvarivati. I kad je došlo to vrijeme, kad je moj rad postao vidljiv i prepoznat, u jednom djeliću sekunde javilo se "nije to ništa posebno". I skoro da sam se prestala radovati. Skoro da sam opet upala u isti, stari obrazac umanjenja samovrijednosti. Skoro da sam opet povjerovala da to stvarno i nije ništa posebno i nije vrijedno da se proslavi. Skoro, srećom.
Jer da nisam provela protekle godine u teškom, rudarskom, radu na sebi, svojim obrascima razmišljanja, ponašanja, emotivnim blokadama, rušeći ih i mijenjajući ih u bolje, za mene korisnije, stvarajući sebi zonu komfora koja će mi omogućiti slobodno disanje i djelovanje, zonu komfora sa rastezljivim granicama koje mi omogućuju da rastem i razvijam se, a ipak u sigurnosti komfora...
Da nisam uskratila sebi brojne vikende i sedmice sa svojom porodicom, trčeći za znanjem, trčeći za samospoznajom, tražeći načine kako da i njima budem dobra, da im pokažem da vrijedi ići za svojim snovima i da ne postoje mali snovi, svaki naš san je san našeg života i imamo pravo na njegovo ostvarenje!
Da nisam investirala svo svoje vrijeme, energiju i novac da bih postigla da budem ono što sam danas, ovog trenutka: Coach, trener, vaš najbolji prijatelj na putu do uspjeha.
Da nisam svojim primjerom dokazala da je to moguće: da je moguće biti uspješna poslovna žena, majka, supruga, prijateljica i pri tom beskrajno uživati u svakoj toj ulozi zahvalna na prilici koja mi se pružila i koju sam bez oklijevanja iskoristila.
Da nisam sve to, e onda bih možda pomislila da moja nova titula Master Trener možda i nije nešto posebno. Da moj klik na Start na fb live postu nije ništa spektakularno. Da sve što radim nije baš toliko vrijedno. Da nisam. Ali jesam, i sad opet tvrdim: Da, ja to zaslužujem! To i mnogo više. Zaslužujem sve uspjehe koji mi dolaze jer znam šta sam investirala.
Ono što posijemo, to i žanjemo, a vi dobro birajte kakvo ćete sjeme posijati i kakva je zemlja u koju ćete spustiti to vrijedno sjeme ostvarenja vaših snova!