Moram priznati da sam dugo razmišljala o naslovu ovog posta. Ne uklapa se baš u naziv bloga, no sama priča ima veze sa temom o sretnim mislima pa sam za naslov odabrala pitanje koje skoro svakodnevno čujem, a sigurna sam da je i vama poznato, bilo da ga postavljate ili na njega odgovarate.
Naš život je sastavljen od niza odluka. Bezbroj odluka donosimo svakodnevno, za neke od nas je to jednostavan čin, a za neke je donošenje odluka veoma stresno. Iako odluke dijelimo na one velike, poput životnih prekretnica, i one svakodnevne poput da li ćemo do posla javnim prevozom ili automobilom, na način na koji ih donosimo velikog, ako ne i najvećeg uticaja ima djetinjstvo.
Naša sredina nije blagonaklona prema mišljenju djece. I danas vrlo često čujem da roditelji svom djetetu govore "Niko te ništa nije pitao", ili "Ti si suviše mala da o tome razmišljaš" i bude mi žao djece koja će zbog roditeljske neupućenosti (prije nego nebrige) odrasti u ljude koji će važne odluke prepuštati drugima noseći u sebi osjećaj vrijednosti da nisu sposobni donijeti ih samostalno. Sretna su djeca čiji roditelji su ili sami podsticani na donošenje odluka u djetinjstvu, ili su posvećeni ličnom razvoju kako bi i njihova porodica imala koristi od toga. Primijetila sam da, kada je usađivanje ovih vrijednosti u pitanju, ne postoje razlike između dječaka i djevojčica. Tek kasnije, kada odrastu, stavlja im se novi okov, a to je situacija u kojoj se odrasloj ženi uskraćuje pravo donošenja odluka, a od muškarca se zahtijeva da donosi odluke u ime cijele porodice. A kako kad je od djetinjstva naučio da ga niko ništa ne pita?
No, da se vratimo naslovu i temi. Kada nekome postavite pitanje šta bi uradio ili uradila na vašem mjestu, vi toj osobi pripisujete određene "moći" koje vama fale. To ne znači da vi te čarobne moći donošenja odluka ne skladištite u sebi, već znači da ste ih u određenom periodu odrastanja potisnuli i stekli uvjerenje da niste sposobni da preuzmete odgovornost nad svojim životom. Također, kada nekome prepustimo odlučivanje u naše ime ili kada neprestano zapitkujemo "A šta bi ti uradio/la da si na mom mjestu?", stvaramo sebi lažni osjećaj sigurnosti da za neželjen ishod ili pogrešnu odluku nismo krivi mi, već osoba koja ju je u naše ime donijela. Kao što napisah: to je samo lažni osjećaj. Za pogrešne odluke i neželjene ishode nema krivca mimo nas.
O tome šta nam mogu negativna uvjerenja već sam pisala u postu o cirkuskom sloniću. Ne podcjenjujte uvjerenja koja su nastala u djetinjstvu, a isto tako ih ne smatrajte neuništivima. Odluku o tome da li želite da vas ta uvjerenja i dalje sputavaju morate donijeti sami! ;)
Jednom kada krenete na put ličnog razvoja uvidjet ćete da sva opravdanja, svaljivanje krivice na drugog i, na koncu, davanje kormila svog života drugim rukama - gube smisao. Uvidjet ćete da je svaka odluka koju donesete samo stepenica na putu ostvarivanja unutrašnje sreće i doprinosi vašem razvoju. A pogrešnih odluka nema - to su samo vrijedne lekcije!
O kojoj odluci sada razmišljate? Izaberite da slušate sebe jer samo vi znate šta je za vas najbolje! Sretno!
Naš život je sastavljen od niza odluka. Bezbroj odluka donosimo svakodnevno, za neke od nas je to jednostavan čin, a za neke je donošenje odluka veoma stresno. Iako odluke dijelimo na one velike, poput životnih prekretnica, i one svakodnevne poput da li ćemo do posla javnim prevozom ili automobilom, na način na koji ih donosimo velikog, ako ne i najvećeg uticaja ima djetinjstvo.
Naša sredina nije blagonaklona prema mišljenju djece. I danas vrlo često čujem da roditelji svom djetetu govore "Niko te ništa nije pitao", ili "Ti si suviše mala da o tome razmišljaš" i bude mi žao djece koja će zbog roditeljske neupućenosti (prije nego nebrige) odrasti u ljude koji će važne odluke prepuštati drugima noseći u sebi osjećaj vrijednosti da nisu sposobni donijeti ih samostalno. Sretna su djeca čiji roditelji su ili sami podsticani na donošenje odluka u djetinjstvu, ili su posvećeni ličnom razvoju kako bi i njihova porodica imala koristi od toga. Primijetila sam da, kada je usađivanje ovih vrijednosti u pitanju, ne postoje razlike između dječaka i djevojčica. Tek kasnije, kada odrastu, stavlja im se novi okov, a to je situacija u kojoj se odrasloj ženi uskraćuje pravo donošenja odluka, a od muškarca se zahtijeva da donosi odluke u ime cijele porodice. A kako kad je od djetinjstva naučio da ga niko ništa ne pita?
No, da se vratimo naslovu i temi. Kada nekome postavite pitanje šta bi uradio ili uradila na vašem mjestu, vi toj osobi pripisujete određene "moći" koje vama fale. To ne znači da vi te čarobne moći donošenja odluka ne skladištite u sebi, već znači da ste ih u određenom periodu odrastanja potisnuli i stekli uvjerenje da niste sposobni da preuzmete odgovornost nad svojim životom. Također, kada nekome prepustimo odlučivanje u naše ime ili kada neprestano zapitkujemo "A šta bi ti uradio/la da si na mom mjestu?", stvaramo sebi lažni osjećaj sigurnosti da za neželjen ishod ili pogrešnu odluku nismo krivi mi, već osoba koja ju je u naše ime donijela. Kao što napisah: to je samo lažni osjećaj. Za pogrešne odluke i neželjene ishode nema krivca mimo nas.
O tome šta nam mogu negativna uvjerenja već sam pisala u postu o cirkuskom sloniću. Ne podcjenjujte uvjerenja koja su nastala u djetinjstvu, a isto tako ih ne smatrajte neuništivima. Odluku o tome da li želite da vas ta uvjerenja i dalje sputavaju morate donijeti sami! ;)
Jednom kada krenete na put ličnog razvoja uvidjet ćete da sva opravdanja, svaljivanje krivice na drugog i, na koncu, davanje kormila svog života drugim rukama - gube smisao. Uvidjet ćete da je svaka odluka koju donesete samo stepenica na putu ostvarivanja unutrašnje sreće i doprinosi vašem razvoju. A pogrešnih odluka nema - to su samo vrijedne lekcije!
O kojoj odluci sada razmišljate? Izaberite da slušate sebe jer samo vi znate šta je za vas najbolje! Sretno!
Nema komentara:
Objavi komentar