42. Koji izgovor je danas na repertoaru

Znate onaj osjećaj kada otkrijete nešto novo i korisno, pa to želite podijeliti sa svima koje poznajete? Ili promijenite filozofiju razmišljanja, pa onda odjednom imate potrebu svima u okruženju pričati o toj dobrobiti? Odlučite da pređete na veganski način ishrane i onda želite i svojim  prijateljima i porodici približiti koristi veganstva? Ili ste, jednostavno, poput mene, spoznali korist ulaganja u svoj razvoj i shvatili koliko god uložili da vam se vratilo višestruko dobro i onda poželite i da se ljudi oko vas osjećaju dobro jer su nešto uradili korisno za sebe?

Postoji nešto fascinantno u osobini mnogih ljudi koje srećem i sa kojima radim. A to je statičnost. Prvi dio Njutnovog zakona inercije na djelu. Tijelo koje miruje, teži da ostane u stanju mirovanja dok ga spoljna sila ne pokrene. E tako je i sa ljudima. Tako često započnem svoja predavanja pitanjem: Koji izgovor je danas na repertoaru? Jer, kad pitam šta su danas učinili da izađu iz zone komfora dobijem milion izgovora zašto ne, a jedan ili ni jedan čak, odgovor na moje pitanje.
Kada bih ranije dobila napad želje da ljudima u svom okruženju propovijedam o dobrobitima koje sam stekla krenuvši na put samorazvoja, često mi se desilo da ostanem razočarana i nisam shvatala kako je moguće da ne razumiju o čemu govorim. Zar promjena na meni nije tako očita? Zar i drugi ljudi ne žele za sebe najbolje? A onda sam vremenom naučila da ljude ostavim u svojim svjetovima i na putevima na kojima su, ne prosuđujući, ne osuđujući i ne trudeći se da ih vučem svojim putem.

Mada, i dalje ponekad ne razumijem potrebu stagniranja, osim ako nije u svrhu povezivanja sa samim sobom i pronalaska motivacije koja će nas onda pogurati i izgurati iz zone komfora.
Zbog toga sam pažljivo pamtila izgovore koje mi neko izgovori (zanimljiva riječ izgovoriti, dala bi se analizirati ;) ) kada se povede jedan ovakav razgovor:
- Hej, Azra, super izgledaš i vidi se da si baš zadovoljna i sretna.
- Da, hvala Bogu, promijenila sam neke nekorisne životne navike i posvetila se ličnom razvoju
- Divno, ti si uvijek tako aktivna! A čime se baviš?
- Bavim se NLP-om, life coachingom, wingwave coachingom i još nekim zanimljivim tehnikama.
- Wau, kako to super zvuči, a na tebi se vidi i da je korisno.
- Pa mogla bi mi se pridružiti. Danas ima tako puno mogućnosti, puno izbora kada su edukacije na polju ličnog razvoja u pitanju. Dođi u Grow centar, tamo svakog mjeseca organiziram barem jedno besplatno predavanje, a često se organiziraju i radionice i edukacije.
- A gdje ti je Grow centar?
- U Sarajevu, na Ciglanama (za one koji nisu iz SA, Ciglane su naselje u centru grada)
- Au, daleko. To moram taxijem doći jer nikad nema parking mjesta.
Verzija 2: - Rado bih, ali mi Sarajevo baš nije usput, to bih morala baš namjenski doći.
- Pričaj mi još malo o tim tehnikama kojima se baviš
- Oh, ima se tu mnogo pričati, zato i organiziram predavanja. Ali pošto ti Grow centar nije usput, evo malo ću ti otkriti, riječ je o fantastičnim tehnikama, koje su mi pomogle da unaprijedim postojeće odnose, naučim donositi ispravne odluke za sebe, naučila sam kako pravilno postaviti ciljeve i razviti strategiju da ih ostvarim, puno više cijenim vrijeme koje imam za sebe i naučila sam ga pametno investirati, riješila sam se nekorisnih obrazaca u ponašanju koji su me godinama kočili, družim se sa ljudima s kojima dijelim iste interese, mnogo lakše se nosim sa stresnim situacijama nego ranije, oslobodila sam se trauma koje nosim godinama... Promijenila sam karijeru, mnogo sam zadovoljnija svojim životom, otvorila sam Centar za lični razvoj, radim sa ljudima, a to je ono što me ispunjava. To je samo mali dio onoga što sam unaprijedila u svom životu.
- To je baš divno, i ja bih tako rado da nešto promijenim u svom životu.
- Pa šta te sprječava?
E onda kreću divni izgovori:
- To je sve tako skupo, nemam sad novca.
- Lako je tebi. (Ovu izjavu najviše volim jer samo pomislim koliko sam puta svoje troje male djece ostavila da bih otišla na neku edukaciju)
- Ma, sve te tehnike ličnog razvoja, to je samo prodavanje magle, šuplja priča
- Evo već godinu dana uporno ponavljam afirmacije koje sam pročitala na internetu, ne vidim nikakvu promjenu, tako da to sve sigurno ne funkcioniše
- Kad su TI te radionice? Ih, rado bih, ali imam drugih planova tad.
- Mogu li doći kod tebe na seansu? Pošto smo prijateljice, sigurno mi nećeš naplatiti.
- Sarajevo, Zagreb, Beograd... To mi baš daleko.

I tako u nedogled. Na svako moje pitanje, da se odgovor "Rado bih, ALI..."
Pa sam u međuvremenu odustala od nabrajanja mogućnosti koje postoje kada neko želi raditi na sebi. Vjerujem da za svakoga dođe pravo vrijeme, a u međuvremenu se samo smješkam i kažem Da, kako me jedan od mojih učitelja podučio. Jer, činjenica je, da se stvari počnu mijenjati samo onda kada je patnja postala neizdrživa, ili cilj jako atraktivan. 
Nisam vam ove izgovore napisala da bih vas nasmijala (Sjetila sam se da sam se smješkala dok sam se prisjećala šta mi sve ljudi kažu kao izgovor zašto nešto ne mogu), ili da bi izgledalo da sam ja pametnija ili bolja samo zato jer sam na putu na kojem jesam trenutno. Nekad sam i ja koristila iste ove izgovore zašto ne napravim neki pomak u životu. Ovo sam napisala da biste, u slučaju da ih koristite, a svako od nas je nekad u životu bio u fazi kada ih je koristio, osvijestili koliko vas ovi izgovori zapravo drže u mjestu i sprječavaju vaš razvoj. Ako je to vaša svjesna odluka, onda imate moj smješak i Da, u pravu ste, Sarajevo je daleko, edukacije su skupe...
Međutim, ukoliko osjećate da ste spremni da nešto napravite za sebe, onda se zapitajte šta je to što vas STVARNO sprječava. Jer iz iskustva vam kažem, svaka edukacija je investicija koja se isplati, a ja sam neko ko će otići na bilo koju tačku ove Planete u potrazi za znanjem i novim vještinama, jer sam iskusila šta znači lična promjena i koliko vrijedi drugi dio Njutnovog zakona o inerciji: Tijelo koje se kreće, teži da ostane u stanju kretanja dok ga spoljna sila ne zaustavi.
Pa, koji je vaš izgovor danas na repertoaru? 

41. Za sebe u svakom trenutku možete odabrati drugačije

Jedan od postulata NLPa je da čovjek uvijek bira ono što je najbolje za njega. Možda se kasnije ispostavi da taj izbor nije baš dobar, međutim, ukoliko je izbor naš, on u tom trenutku zaista jeste bio najbolji za nas. E, sad, u čemu je fora, pa vrlo često imamo osjećaj da nismo izabrali dobro ili nam se izbor obije o glavu?

Odgovor leži u tome da izbore donosimo na osnovu tuđih očekivanja. Sigurna sam da je svako od nas barem jednom bio u situaciji da donese neku važnu odluku, a onda su počela pitanja poput “Kako će se ta odluka odraziti na moj odnos sa partnerom, porodicom ili šefom?” Rijetko prilikom donošenja odluke postavimo pitanje “Da li sam JA sa tim ok i kako će se ta odluka odraziti na moje unutarnje biće?”

Isto tako, svojim očekivanjima utičemo na to kako drugi ljudi donose odluke. Npr. pedagoškim željama: “Ako me voliš, ti ćeš uraditi to i to.” Ili, kako su jednu moju poznanicu roditelji podržali pri upisu na fakultet:

• “Dušo, ti možeš studirati šta god želiš”
• “Želim umjetnost”
• “Ma nee, što će ti umjetnost, od tog nema hljeba”
• “Ok, filozofiju!”
• “Ko je još vidio koristi od filozofije? Najbolje da upišeš ekonomiju”

Razmislite. Koliko puta ste bili u sličnim situacijama da ste na druge projicirali svoja očekivanja, ili vi bili u situaciji da se tuđa očekivanja projiciraju na vas? Kako ste postupili u takvim situacijama?

Bez obzira da li smo na pragu da donesemo neku važnu odluku poput promjene posla ili izbora životnog partnera, ili imamo poteškoća sa donošenjem svakodnevnih odluka, dobro je znati da je moć izbora u našim rukama. To donosi i odgovornost, da, međutim kada ste odgovorni za svoj život onda i račune polažete sami sebi, pa i račun oko donošenja odluke. Ne možemo uticati na događaje i okolnosti u kojima se nađemo tokom života, ali možemo uticati na to kakav će naš odnos biti prema tome, koji smisao ćemo dati tim okolnostima i na koji način ćemo dozvoliti da nam oblikuju život.

Kako to napraviti? Vjerovatno da koliko ima ljudi toliko ima i strategija. Moj savjet svojim klijentima je da uvijek naprave mali odmak u odnosu na situaciju, pogledaju je iz različitih uglova, pa i cipela onih koji su uključeni. Na taj način će steći bolju predstavu i o tome kako se oni osjećaju u odnosu na mogući izbor. Provjeravamo mogućnosti u kojima se klijent osjeća dobro, a u kojima ne. Magija cjelokupnog coaching procesa je u tome da klijent donese odluku koja je za njega najbolja i u tom trenutku, a i kasnije, jer smo provjerili i budućnost. A cijelo vrijeme je odgovornost u klijentovim rukama, pa redovno svjedočim rastu samopoouzdanja i vlastite vrijednosti. Podsjeti me kako svi u sebi nosimo resurse koji su nam potrebni za uspjeh, samo je nekad potrebno otpuhati paučinu sa svojih čula i izoštriti je za život koji živimo. Vrijednosti koje tim činom dobijemo su ono za šta osvijestimo da jedino vrijedi živjeti.

40. Knjige koje vole djecu

Osim što postoje knjige koje djeca vole i rado čitaju, veoma me obradovala činjenica da postoje i knjige koje vole djecu. Nisam to znala ranije, dok jedna divna mlada žena, mama troje dječice nije ušla u moj život, a kako drugačije nego kroz NLP edukaciju. Ta inspirativna žena, Irena, o kojoj možete pronaći mnogo zanimljivih činjenica, a meni posebno draga je ta da je bosanka :), je autorica jedne izuzetno korisne web aplikacije Pametnica, za koju je čak i dobila nagradu. Irena je, također, vlasnica izdavačke kuće Harfa, gdje sam pronašla inspiraciju za naziv posta. 

Sa Irenom sam u prvih pola sata pronašla mnogo povezujućih tema, a sretna sam jer sam kroz nju dobila još jednu životnu učiteljicu. Podsjetila me koliko je važno rano stimulisanje dječijih sposobnosti, dala mi pregršt dobrih savjeta i doživotno “zadužila” da pratim njen rad i razvoj Pametnice. Trenutno neću pričati o Pametnici već ću vam postaviti link na stranicu i stranicu Izdavačke kuće Harfa, sigurna sam da ćete pronaći mnogo toga zanimljivog.

http://www.pametnica.harfa.hr/

http://www.harfa.hr/

Ovaj post sam počela pisati iz jednog drugog razloga, a to je podsjećanje koliko zapravo dugujemo svojoj djeci. U posljednje vrijeme se desilo mnogo ružnih stvari koje su svakog od roditelja natjerale barem na razmišljanje o tome u kakve osobe ćemo odgojiti svoju djecu. Nepodržavajući sistem kada su u pitanju osnovna roditeljska (a i dječija) prava, nedovoljno stimulišući školski sistem, život u stalnom stresu i brizi za osnovnu egzistenciju, međuvršnjačko nasilje… Sve ovo ne budi ni trunku optimizma kada razmišljamo o zdravoj budućnosti naše djece. 

Skloni smo da krivca uvijek tražimo vani, tamo negdje u sistemu, državi, školi… Međutim, jedino mjesto gdje ga trebamo tražiti i gdje ćemo ga vjerovatno pronaći smo mi sami. Sa tom istinom se teško suočiti, međutim, postavite sebi jedno osnovno pitanje: Kada ste posljednji put sa 100 procentnom pažnjom saslušali vaše dijete? Samo saslušali, ne i igrali s njim, ne radili zadaću sa njim (umjesto njega), ne čitali knjigu i posmatrali kako dijete reaguje na nju. Samo saslušali. Nažalost, prilično sam uvjerena, malo nas. Okupirani smo svim i svačim dok nam djeca rastu pored nas i traže stimulaciju za svoj razvoj na svim drugim mjestima osim ondje gdje bi već trebali znati da će je dobiti, a to smo mi, njihovi roditelji. Želim vjerovati da iza svakog ponašanja stoji dobra namjera, kako kaže jedan NLP postulat. Pa tako i iza ponašanja roditelja stoji dobra namjera da želimo najbolje za svoje dijete. Da li je to dovoljno? Očito nije. U današnje vrijeme, kada je svaka informacija lako dostupna i lako provjerljiva, koji izgovor imamo kada je odgovornost prema razvoju naše djece u pitanju? To da imamo dobru namjeru? Da radimo po 10h dnevno i djecu vidimo samo pred spavanje? Nemamo novca za knjige jer su preskupe, a i nikad više knjiga o odgoju a manje odgojene djece? (I ovo sam čula kao izgovor!) Nemamo vremena, preumorni smo…? Jeftini oblici zabave poput dječijih igraonica dok mame piju kafu sa drugaricom, taman ta igraonica dobro dođe da se dijete zabavi sat vremena? Da, na koncu, mi znamo šta je najbolje za naše dijete? Znamo li zaista? I još mnogo, mnogo izgovora, koji i jesu samo to: izgovori.

Sigurna sam da se Irena sad grohotom smije, a za one koji još uvijek u pretraživač nisu ukucali ime Irena Orlović, samo nekoliko informacija o ovoj divnoj ženi: Mama troje djece, čija je srednja djevojčica Matea rođena sa teškom srčanom manom i operacija koja je uslijedila je ostavila teške, trajne posljedice na njen život. Uprkos liječničkim prognozama i nalazima, Matea je danas vesela, samostalna djevojčica, koja po riječima njene mame oplemenjuje život svakog čovjeka koji je upozna. Irena nije dozvolila da ovi izgovori koje sam gore navela, a koje svakodnevno slušamo, i jednog trenutka dobiju značaja u životu njene porodice, već je uradila sve da svojoj djeci (a nakon Mateje rodila je dječaka Emanuela) obezbijedi zdravo djetinjstvo i postavi im dobre temelje kako bi izrasli u sretne i zadovoljne ljude. Irena nije čekala da se sistem promijeni, da se radno vrijeme smanji, školski sistem konačno izađe iz kamenog doba, da okolina pokaže više razumijevanja… već je uradila onoliko koliko je bila u mogućnosti i za šta je tad imala znanja i iskustva. I kad je kreirala Pametnicu, nagrada koja je prirodno uslijedila, nije je uljuljala u zonu komfora da je sad sve gotovo i da može da odmori, već joj je dala motivaciju da krene još jednom stazom, a to je NLP i cjeloživotni razvoj. Jer samo kada u sebi otklonimo zastarjele obrasce mišljenja i ponašanja i promijenimo ih u korisne, možemo računati na to da će se promijeniti i svijet izvan nas.

U mom sistemu vrijednosti, Irena je ono što ja želim postati jednog dana: žena koja je naučila pratiti signale i učiti iz lekcija koje joj život daje. U njenom slučaju, život je jedan strogi učitelj. A Irena je dobila čistu desetku!

Sad kad znate ovaj jedan mali, možda najmanji dio Ireninog života, da vas pitam ponovo: Koji ono izgovor, za to što još niste počeli brinuti o zdravom, stimulativnom razvoju svoje djece, imate?

39. Razlike su samo stvar tačke posmatranja

"Ne postoji tako nešto kao objektivna realnost ili stvarni svijet. Ne postoji apsolutno. Lice tvog najvećeg neprijatelja može da bude lice mog najboljeg prijatelja. Događaj koji nekome izgleda kao tragedija može za nekog drugog da bude izvor neograničenih mogućnosti. Ono što zaista dijeli ljude na one koji su po navici vedri i optimistični i one koji su stalno jadni, jeste način na koji oni interpretiraju i doživljavaju životne okolnosti." - Kaluđer koji je prodao svoj ferari. 

Iako nisam ljubitelj pretjeranog citiranja jer ukazuje na to da nismo baš kreativni kada je vlastito mišljenje u pitanju, danas i nisam baš kreativna, priznajem. :) Tema "razlike" mi se cijelo jutro mota po glavi, a kako još nije dobila konkretan oblik, odlučih da počnem sa pisanjem i da vidim šta će se dogoditi na kraju. 

Poznajem mnoge ljude koji su spremni gorljivo braniti stav da su razlike među nama ono što čini život bogatijim, da svako ima pravo biti različit, međutim, kada se nađu u konkretnoj situaciji da trebaju taj svoj stav i dokazati, onda se ispostavi da ne samo nisu spremni na različitost, nego su toliko nefleksibilni i u rangu onih koji vam uhode profile na facebooku tražeći nešto čime bi vam mogli mahati i dokazivati da je vaša različitost manje vrijedna od njihove. Sto posto sam ubijeđena da i vi među svojim prijateljima i poznanicima imate barem jednu ovakvu osobu. 

Nisam ni ja uvijek bila oličenje tolerancije prema različitosti. Možda nisam još uvijek. Međutim, veliki pomak prema naprijed napravila sam u razumijevanju tuđih različitosti i pronalaženju "najmanjeg zajedničkog sadržioca" kada smo, kao ljudi, u pitanju. Napravila sam veliki pomak u tome da se sve rjeđe pecam na bačene udice i reagujem "na prvu". A čemu to mogu zahvaliti? Prvenstveno NLP-u. Često u postovima i predavanjima spominjem NLP aksiom mapa nije teritorija, čak sam i jedan cijeli post posvetila tom, meni jednom od najdražih aksioma. A šta to tačno znači? To znači da događaji, sami po sebi, nemaju ama baš nikakvu stvarnost i značenje, jednostavno su bezlični, bezbojni, bezuticajni. Ono što ih formira smo mi i način na koji funkcionišemo. Mi smo skup iskustava, uvjerenja, vrijednosti, obrazaca ponašanja, itd, i kao takvi smo jedinka, sama za sebe, jedinstvena. U drugim ljudima vidimo samo ono što u svojoj nutrini jesmo (i o tome sam ranije pisala), pa tako i događaje vidimo samo kroz prizmu onoga što u sebi već nosimo. Zato za nekoga određene situacije mogu biti tragične, a za nekog drugog Nepregledan Labirint Promjena (NLP) ;) 

I kada osvijestite da mapa nije teritorija, i da je vaša mapa samo vaša, a tuđe mape su tuđe, onda je sasvim logična izjava, poput izjave moje drugarice Ksenije "Nećeš više hodati okolo i lupati ljude po glavi svojom mapom". 
Međutim, ma koliko se na prvu činilo jednostavnim, ovaj princip i nije lako usvojiti preko noći, već zahtjeva studiozan rad na sebi i promjeni limitirajućih obrazaca i uvjerenja. Kako možete sebi olakšati? Za početak raditi na tome da prihvatite sebe. Ovdje ne mislim na ponavljanje pozitivnih afirmacija kao pokvarena ploča, dok vaša podsvijest vrišti nešto sasvim drugo. Ovdje mislim da radite na tome da prihvatite i sve ono što u sebi negirate, što potiskujete. Zavaravanje je misliti da vam afirmacije mogu promijeniti život preko noći i da je to baš tako jednostavno kako se često prikazuje. O tome kako afirmacije djeluju i zašto baš vama (a i drugima) ne djeluju, drugom prilikom. 

Nakon što započnete sa radom na prihvatanju sebe, nešto što će vam sigurno olakšati i doprinijeti bržem širenju svijesti i mape je okružiti se različitim ljudima. Vremenom, kako vaša svijest bude rasla, primijetit ćete kako se krug ljudi oko vas čisti. Prirodno, najbliže vama jesu ljudi sa sličnim vrijednostima, a dalje oni koji se od vas razlikuju. Prirodna selekcija, rekla bih. Selekcija koju je potakla vaša svijest. Međutim, to što su bliže vama ljudi slični vama, ne znači da i oni nisu drugačiji. Sjetite se, svi smo mi samo naše mape i kao takvi smo jedinstveni. Ljepota ličnog razvoja je u tome da i u onom, naizgled suprotnom i tako različitom izvana, vi primijetite ono što vas povezuje, makar to bila jedna zajednička vrijednost. 
O daljim koracima kako širiti našu mapu u nekom narednom postu.