Zakoračismo i u novu 2015. sa različitim osjećanjima, željama, planovima i očekivanjima. Volim misliti da je mnogima od nas jedan od ciljeva za predstojeću godinu poboljšanje komunikacije sa drugim ljudima, prvenstveno sa našim bližnjima, a osobito s djecom. Ovom cilju trebamo posvetiti puno pažnje i jedan je od rijetkih na kojem bi svako od nas trebao dati svoj maksimum, jer komunikacija je osnova socijalnog života, a pravilnom komunikacijom sa našom djecom utičemo na to u kakve će osobe izrasti.
Danas sam prisustvovala jednom tužnom događaju. Na sankanju je otac sa troje djece, koja, kao i sva druga, ne vladaju najbolje vještinom sankanja. Otac, prilično grlat čovjek, ne birajući riječi, psuje svojoj dječici, čineći da se osjećaju postiđeno jer u tom trenutku su očiju svih prisutnih uperene u njega i njih. Osjetila sam ogromnu tugu. Pomislila sam kako li im se obraća kad niko ne gleda? U kakve ljude će izrasti ta djeca kada im se kao malima, vikom i drekom gradi uvjerenje da su nesposobni, da ne vrijede, da su glupi...?
Uvjerenja, posebno ona ograničavajuća, su veoma moćni lanci i teško ih se osloboditi. Zamislite samo kako je pogubno steći takva uvjerenja od onih koji su nam najbliži i čiji primarni zadatak bi trebao biti da nam od malena njeguju krila, kako bismo kad odrastemo, mogli odletjeti u svijet uvjereni da sve možemo, a ništa ne moramo.
Način na koji komuniciramo je odgovor koji dobijemo - naslov posta je zapravo jedan od NLP aksioma koji govori o tome da značenje komunikacije nije u onome što smo mi namjeravali poručiti, već značenje leži u tome kako je naš sagovornik iz onoga što smo rekli, shvatio kao namjeru. U ovom postu sam malo preoblikovala značenje ovog aksioma. Odgovor u vidu ponašanja naše djece je rezultat načina na koji smo komunicirali s njima. Sigurna sam da se svako od nas često zapita "pa ko vaspitava ovu današnju djecu? Nemaju suosjećanja prema drugim ljudima, životinjama, drska su i bezobrazna, sklona čak i vršnjačkom nasilju!" Ovo je, naravno, generalizacija, no sigurna sam da ste barem jednom glasno izrekli ovu misao. Na našu žalost, ovu djecu vaspitavamo mi. Pogrešno bi bilo i pomisliti da djeca koja su u stanju psu staviti goruću petardu u usta u sebi nose to zlo od začeća. Da djeca koja imaju sve od materijalnog, posežu za krađom.
Možete naći hiljadu i jedan izgovor zašto ste često drski prema svom djetetu. Umorni od posla, da. Vaš šef se iživljava nad vama, da. Cijeli dan vas boli glava, da. A pitam vas: gdje je tu krivica vašeg djeteta? Zašto ono mora postati poligon za vaše (verbalno) iživljavanje? To dijete jedva čeka da dođete kući. To dijete će istrpiti i vašu galamu i uvrede jer je sretno da ste tu. To dijete u vama vidi uzora i kroz vašu galamu uči da je to ispravan model. Jer vi ste savršeni, vi ne griješite, vi čak i ne galamite bez razloga. Pa zašto onda svojim riječima rušite idealnu sliku o sebi u očima jedine osobe na svijetu koja to o vama misli? Ostaviću vas da malo razmislite o tome. I napravite prvi korak da tu sliku uglancate na ljepši način.
Danas sam prisustvovala jednom tužnom događaju. Na sankanju je otac sa troje djece, koja, kao i sva druga, ne vladaju najbolje vještinom sankanja. Otac, prilično grlat čovjek, ne birajući riječi, psuje svojoj dječici, čineći da se osjećaju postiđeno jer u tom trenutku su očiju svih prisutnih uperene u njega i njih. Osjetila sam ogromnu tugu. Pomislila sam kako li im se obraća kad niko ne gleda? U kakve ljude će izrasti ta djeca kada im se kao malima, vikom i drekom gradi uvjerenje da su nesposobni, da ne vrijede, da su glupi...?
Uvjerenja, posebno ona ograničavajuća, su veoma moćni lanci i teško ih se osloboditi. Zamislite samo kako je pogubno steći takva uvjerenja od onih koji su nam najbliži i čiji primarni zadatak bi trebao biti da nam od malena njeguju krila, kako bismo kad odrastemo, mogli odletjeti u svijet uvjereni da sve možemo, a ništa ne moramo.
Način na koji komuniciramo je odgovor koji dobijemo - naslov posta je zapravo jedan od NLP aksioma koji govori o tome da značenje komunikacije nije u onome što smo mi namjeravali poručiti, već značenje leži u tome kako je naš sagovornik iz onoga što smo rekli, shvatio kao namjeru. U ovom postu sam malo preoblikovala značenje ovog aksioma. Odgovor u vidu ponašanja naše djece je rezultat načina na koji smo komunicirali s njima. Sigurna sam da se svako od nas često zapita "pa ko vaspitava ovu današnju djecu? Nemaju suosjećanja prema drugim ljudima, životinjama, drska su i bezobrazna, sklona čak i vršnjačkom nasilju!" Ovo je, naravno, generalizacija, no sigurna sam da ste barem jednom glasno izrekli ovu misao. Na našu žalost, ovu djecu vaspitavamo mi. Pogrešno bi bilo i pomisliti da djeca koja su u stanju psu staviti goruću petardu u usta u sebi nose to zlo od začeća. Da djeca koja imaju sve od materijalnog, posežu za krađom.
Možete naći hiljadu i jedan izgovor zašto ste često drski prema svom djetetu. Umorni od posla, da. Vaš šef se iživljava nad vama, da. Cijeli dan vas boli glava, da. A pitam vas: gdje je tu krivica vašeg djeteta? Zašto ono mora postati poligon za vaše (verbalno) iživljavanje? To dijete jedva čeka da dođete kući. To dijete će istrpiti i vašu galamu i uvrede jer je sretno da ste tu. To dijete u vama vidi uzora i kroz vašu galamu uči da je to ispravan model. Jer vi ste savršeni, vi ne griješite, vi čak i ne galamite bez razloga. Pa zašto onda svojim riječima rušite idealnu sliku o sebi u očima jedine osobe na svijetu koja to o vama misli? Ostaviću vas da malo razmislite o tome. I napravite prvi korak da tu sliku uglancate na ljepši način. 
Nema komentara:
Objavi komentar